Edukativno putovanje za mlade osobe s invaliditetom u Vukovar, Aljmaš, Osijek i Đakovo
Objavljeno: 22. 04 2013.
Zaklada Čujem, vjerujem, vidim organizirala je dvodnevno edukativno putovanje mladih osoba s invaliditetom u Vukovar, Aljmaš, Osijek i Đakovo u periodu 13. i 14. travnja 2013. Kao i dosada, grupu mladih izletnika vodio je upravitelj zaklade Mirko Hrkač.
Subota 13. travnja. U jutarnjim satima, iz Zagreba, ispred Boćarskog doma, krenulo je društvo mladih osoba s invaliditetom i svojom pratnjom put naše lijepe Slavonije. Nismo svi ušli u Zagrebu jer je bilo usput, Josip, Andrea i njena pratnja ušli su u Ivanić-Gradu, a kod Slavonskog Broda ušli su Branimir i Marina i tada smo bili svi na broju.
Kao i uvijek, na ovakva putovanja mladih osoba s invaliditetom putuje se autobusom humanitarne udruge Job. Ovaj put s nama nije bio velečasni Dragec, ali smo imali jednako dobrog vozača Ivana koji je svesrdno pomagao kome je trebalo i vodio brigu o svima.
Jutro je zasjalo suncem, no putem se izmjenjivalo sunce i kiša. Uživala sam promatrajući ravnice natkrivene prekrasnim proljetnim plavetnilom neba. Između oblačića provlačile su se zlaćane sunčeve zrake i obasjavale ravnice. Priroda je pružala božanstveni prizor raskošnih proljetnih boja natopljenih kišom. Kako smo se približavali prvom odredištu, oblaci su se razišli. Sunce je zasjalo punim sjajem.
Oko 10 sati stigli smo u Nuštar. Kod crkve Duha Svetoga i župnog dvora dočekao nas je riječima dobrodošlice nuštarski župnik Slavko Vranjković. Potom nas je pozvao u župni dvor u knjižnicu koja služi i za ovakve susrete. Prostor je opremljen knjigama, ali tu su izložena i likovna djela velečasnog Slavka. Izložba ovih djela nosi naziv Lice Žene. Motivaciju nalazi u licima duhovnosti. Pričao nam je o svom likovnom i literarnom stvaralaštvu. Zatim smo imali ručak u Domu kulture Nuštar. Domaćice iz Nuštra priredile su kolače, a svećenik Slavko bio je glavni domaćin.
Iza ručka krenuli smo put Vukovara, a u autobusu nam se pridružio vodič puta Stjepan Mađarac. Prolazili smo kroz mjesta Marinci i Bogdanovci. Pošto sam u Vukovaru bila tri puta, mogu primjetiti da se polako obnavlja, izgrađen je novi hotel Lav, uređen je dvorac Eltz. Grad se polako budi, no i dalje se osjeti tuga. Prva postaja bio nam je Bijeli križ na ušću rijeke Vuke u Dunav, posvećen žrtvama za slobodnu Hrvatsku. Zatim smo posjetili memorijalna mjesta, groblje žrtava stradalih u ratu, Spomen dom Ovčaru, te mjesto zločina, gdje smo zapalili svijeće. Pri povratku posjetili smo Mjesto sjećanja – muzej smješten u podrumu vukovarske bolnice posvećen svim žrtvama stradalim u ratu. U suncu smo napustili Vukovar te krenuli put Nuštra. Putem nam je vodič pričao o ratnim strahotama te smo busom obišli najpoznatiji simbol grada Vukovara, poznati vodotoranj.
U Nuštru, u župnoj crkvi Duha Svetoga sudjelovali smo na euharistijskom slavlju. Dočekali su nas srdačno mještani Nuštra, poželjeli su nam dobrodošlicu otvorenog srca. Euharistijsko slavlje predvodio je župnik Slavko Vranjković s još jednim svećenikom. Bila je vrlo lijepa propovijed, kao i uvijek na ovakvim edukacijskim putovanjima. Slavlje je uveličao i crkveni zbor mladih. Pozdravio nas je načelnik općine Nuštar. Jednu svećenikovu pjesmu pročitala je profesorica, njihova mještanka. Pjesma je vrlo lijepa, nadahnuće njegove duše, vrlo poticajnog naziva, Nada.
Večeru smo imali u Domu kulture Nuštar. Malo smo se podružili s našim domaćinima veselog i otvorenog srca, otpjevali Ne dirajte mi ravnicu te krenuli prema hotelu Gem u Vinkovcima. Naši domaćini su nam spremili kolača i pića, na tome im veliko hvala.
Nedjelja 14 travnja. Svanuo je sunčani dan, iza doručka krenuli smo prema Aljmašu. U busu smo započeli s molitvom krunice, a nakon toga uslijedile su pjesme. U Aljmašu smo slavili svetu misu. Propovjed je bila lijepa, za razmišljanje o postupcima života. Nakon svete mise obratio nam se toplim riječima aljmaški župnik te pozvao našeg Mirka da predstavi zakladu i njen rad. Mirko je lijepo rekao kako osobe s invaliditetom mogu pridonijeti društvu i kako se na nas ne bi trebalo gledati kao na nesposobne ljude, jer i mi možemo raditi i stvarati, te želimo učiti i putovati kao i svi ostali ljudi.
Bilo je vremena za šetnju uz Dunav. Aljmaškim stazama poigravalo se sunce kroz oblake nošene povjetarcem. Livada uz Dunav zlatila se na suncu prekrivena nježnim žutim maslačcima. Slijedio je ručak u restoranu Kod Slavka. Nakon ručka krenuli smo za Osijek.
Ukrcali smo se u bus, Ivana je rekla nekoliko riječi o Svetištu Gospe od utočišta u Aljmašu. Izmolili smo radosnu krunicu, zapjevali Majci Božjoj zahvalu te još nekoliko pjesama. Kako smo se približavali Osijeku Antonio i Jurica počeli su nam govoriti o osječkim dijelovima grada.
Kod osječke Tvrđe dočekao nas je vodič Mislav i pokazao nam kulturne znamenitosti Osijeka. Ispričao nam je razne povijesne zgode i rekao važne informacije o sakralnim objektima. Osijek je četvrti hrvatski grad po veličini i ima najviše zelenih površina. Prošetali smo šetnicom uz Dravu, sve do osječke katedrale. Tu smo završili razgledavanje prekrasnog Osijeka i imali vremena osvježiti se kavicom ili toplom čokoladom te nastaviti put Đakova.
Ostavili smo Osijek u Sunčevu zagrljaju s Juričinom pričom o osječkim gradskim četvrtima. Zatim su sljedile pjesme, Tomislav s gitarom, i tako sve do Đakova. Informacije o đakovačkoj katedrali rekla nam je Ivana.
U Đakovu smo se iskrcali ispred đakovačke katedrale. Demonstrirali smo Hrvatskoj televiziji ulazak i izlazak iz katedrale, ispred koje ima mnogo stepenica, a nema prilaz prilagođen osobama u kolicima. No, uspješno smo prevladali i te prepreke, uz svesrdnu pomoć naših asistenata. Zatim smo kod busa imali agape to jest večeru-sendviče, a bilo je i kolača iz Nuštra.
S pjesmama uz zvuke Tomislavove gitare nastavili smo put Zagreba. Utonili smo u prekrasan suton, baš kao stihovi pjesama što su se orile busom. U Slavonskom Brodu smo ostavili Marinu i Branimira. Nastavili smo put uz pjesme i ugodno čavrljanje. Mirko se zahvalio svim donatorima, volonterima, svim dobročiniteljima, obitelji Vrančić, Udruzi Job te svima koji su pridonijeli ostvarenju ovog edukativnog putovanja te najavio novi susret, hodočašće u Međugorje polovicom listopada. Uz ugodno čavrljanje stigli smo do Ivanić-Grada gdje su ostali Josip, Andrea i njena pratnja. Povratak u Zagreb bio je oko 23 sata.
Ovakva putovanja, kraća ili dulja, omogućuju osobama s invaliditetom da posjete sakralne i kulturne znamenitosti Hrvatske, a i šire. Također, omogućuju izmjenjivanje iskustava, te nastanak lijepih poznanstava i prijateljstava.
napisala: Andrea Belić