Hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba i studenata s invaliditetom
Objavljeno: 28. 10 2013.
Zaklada “Čujem, vjerujem, vidim” pod vodstvom upravitelja Zaklade Mirka Hrkača organizirala je hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba i studenata s invaliditetom u periodu od 18. do 20.10.2013. godine u Međugorje, posjet Nacionalnom parku Krka, Svetištu Gospe Sinjske Alkarskom društvu, posjet gradovima Sinju i Makarskoj.
U petak 18.10.2013. u jutro oko 6.30 sati iz Zagreba ispred Studentskog doma Cvjetno krenula je družina mladih osoba i studenata s invaliditetom i njihovih pratnji to jest asistenata na hodočašće i edukativno putovanje. Po četvrti put sam imala sreću da putujem na hodočašće. Kao i svaki put lijepo je sresti poznata lica, a i upoznati nove ljude.
Naše hodočašće i edukativno putovanje je započelo uz molitvu za sretno putovanje, za našeg vozača, zabavljača i duhovnog propovjednika velečasnog Dragutina Goričanca, od milja nam zvan velečasni Dragec , za našeg suvozača Ivana te za sve sudionike hodočašćai edukativnog putovanja. Mirko nam je zaželio sretan put.
Napuštali smo Zagreb u buđenju lijepog dana. Velečasni Dragec informirao nas je o udruzi JOB. To je humanitarna neprofitna udruga za osmišljavanje života osoba s invaliditetom. Ideja je bila nabavit vozilo za osobe s invaliditetom kako bi i oni mogli putovati. Krenuli su s jednim busom. Imaju sada 4 busa, trebao bi uskoro stići i 5-ti autobus. Velečasnom Dragecu bila je želja da osobe s invaliditetom mogu posjećivati svetišta, putovati kao i osobe bez invaliditeta.
Putem do Nacionalnog parka Krka pratila nas je djelomično magla iz koje su izranjali vrhovi gorja prošarani bogatstvom boja jeseni i ponegdje se nazirali krovovi naselja. Vukli su se niski oblaci kroz koje su se stidljivo provlačile nježno ružičaste zrake sunca. Kod Macole smo napravili kratku pauzu te krenuli dalje uz molitvu, uz koju pošalicu te životne priče našeg velečasnog Drageca. Kako smo se približavali Nacionalnom parku Krka tako je sunce poklanjalo svoju ljepotu rijeci, šumarcima i slapovima, u kojoj se ogledala u zrcalu nebeska kapa.
Iskrcali smo se iz busa, podjelili jabuke, grickalice te krenuli u šetnju prema vidikovcu odakle se širi pogled na sedrene slapove koji su božanstveni. Sve ljepši jedan od drugog. Osebujna priroda bogata mahovinom i algama daje vodi posebno lijepu bistru plavozeleno boju u koju se toče tisuću sitnih raspršujućih bisera. Na drugoj strani rijeke između drveća obučenog u zeleno ruho izvirivalo je stablo obučeno u tamno crveno haljinu. Pošto sam već bila više puta na slapovima primjećujem da ima pomaka pristupačnosti prilaza za kolica kao i Brajevo pismo za slijepe i slabovidne osobe. Pofotkali smo se te krenuli prema busu, a potom put Sinja.
Do Sinja u busu bilo je pjesme uz koji dobar vic našeg velečasnog Drageca i tako smo stigli do Sinja. Posjetili smo Viteško alkarsko društvo, zatim smo imali Euharistijsko slavlje u Svetištu Gospe od milosti, Misu je predvodio velečasni Dragec. Propovjed je poučna, tužna o Margareti kako je bila vrlo ponizna jer ju nitko nije cijenio zbog njenog vanjskog izgleda. U Svetištu je oltar sa slikom Gospe od milosti koja je obranila Sinj od Turaka. Slika se skida dva puta godišnje.
Ukrcali smo se u bus te nastavili put Međugorja uz film o ukazanju Gospe u Međugorju. Stigli smo do granice velečasni Dragec je brzo sredio dokumentaciju, i nastavili smo putovanje. Uz čavrljanje smo utonili u zlatni suton koji je zagrlio krajolik dolina i brda koja su lagano odlazila na počinak. Nebo posuto zvijezdama obasjano mjesečevim sjajem davalo je čaroliju krajoliku.
Sa pjesmom Došli smo ti majko draga ., stigli smo u Međugorje oko 20 sati. Smjestili smo se, večerali te krenuli na Križni put pokraj crkve iako je Mirko rekao da nije obavezno ići, no išli smo svi usprkos umoru.
Na Križnom putu velečasni Dragec je vrlo lijepo pripovjedao, dotaknuo se životnih nedaća, osobito mladih osoba sa i bez invaliditeta u današnjem vremenu kako se susreću sa svakakvim teškoćama, koliko je važno moliti se Bogu, Bog te neće nikada napustiti ako ga nećeš sam napustit . Sve nam je bilo žao što je Križni put završio, zaista je bila vrlo lijepa propovjed. I tako je prvi dan hodočašća i edukativnog putovanja bio ispunjen s lijepim trenucima zajedništva bili smo kao jedna velika obitelj.
Subota 19. listopada svanuo je lijep dan u plavetnilu neba okupan zlatnoružičastim zrakama sunca koje se raspršuju krajolikom i pružaju božanstven osjećaj mira i spokoja.
Nakon doručka krenuli smo do Podbrda mjesta Gospinog ukazanja, tu su nas dočekali mladići iz Zajednice Cenacolo koji su bili ovisnici , droga, alkohol i drugih ovisnosti te mladi iz Međugorske Frame. S obzirom da nas je ovog puta bilo dosta u kolicima, a nema u tolikom broju nosila-stolica koje su sami mladići izradili, tri osobe su odnijete do kipa Gospe mjesta ukazanja, a nas tri smo čekale da dođu po nas. U međuvremenu kad smo čekali mladiće da se vrate po nas , otišli smo do Plavih križeva koji se nalaze u podnožju Podbrda. Oni su postavljeni kao spomen na vrijeme kada je bilo zabranjeno posjećivati mjesto ukazanja. Vratili smo se do mjesta Podbrda i za čas su stigli mladići. Krenuli smo, kod svake postaje smo stali i molili, a od pete postaje su nas odnjeli do mjesta ukazanja gdje su bili već naši sudionici. Naš velečasni Dragec sa nama je molio, imao je vrlo lijepu propovjed da su čak drugi hodočasnici stali uz nas slušali propovjed i molili.
Svi smo se okupili oko Gospinog kipa obasjanog suncem, tu se osjeća neopisivi spokoj i mir. Svatko u svojoj molitvi u razgovoru sa Gospom, primio je hranu za dušu, bila sam sretna što me i ovog puta Gospa pozvala sebi. Tako u blaženoj tišini ostali smo desetak minuta. Zrake sunca su nas ispratile kao da nam Gospa zahvaljuje na molitvama što smo je posjetili i počastili svojim molitvama. Hodajući po brdovito teško prohodnoj kamenoj stazi vidjelo se u mladićevim očima kako i koliko su bili sretni što su nam omogućili doći do Gospe, velika im hvala od srca.
Poslije ručka smo imali slobodnog vremena, netko je iskoristio za odmor, a nekoliko nas je posjetilo Zajednicu Cenacolo. Momci su nas pozvali na svoja svjedočanstva. Prvo smo pogledali film o osnivanju Zajednice, dva momka su govorila o svom životu zbog čega, i kako su se našli u Zajednici. Iz njihovih pričanja se osjeća da su bili ne prihvaćeni osamljeni željni ljubavi da ih se prigrli takve kakvi su. Žudnju za prihvaćanjem pronašli su u Bogu i molitvama i tako da pomažu nemoćnima. Bili su jako sretni što smo došli, tako smo im ukazali povjerenje i dali podršku da ustraju na svom putu. Izmamili smo im osmijehe.
U 17 sati smo se našli na Krunici Blažene Djevice Marije te u 18 sati služena je Sveta Misa koja se slavila na otvorenom. Sveta Misa se slavila na raznim jezicima, bila je vrlo lijepa. Hodočasnika je mnogo sva mjesta su bila popunjena. Vladala je tišina samo je odzvanjala propovjed, kroz božanstvenu tišinu i mir uz ugodan zvuk zvona.
Nakon večere pod zvijezdanim nebom u zagrljaju kasne jesenske tople noći prisustvovali smo pobožnosti klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu na raznim jezicima. Oko Crkve mnoštvo hodočasnika bila su gotovo sva mjesta popunjena. U tišini se čula molitva i nježni zvuci glazbe, prava hrana i odmor za dušu. Po završetku pobožnosti, našli smo se svi kod Gospinog kipa pokraj crkve te smo zahvalili dragoj Majci na milosti i darovima kojim nas je obdarila.
Dan smo bogato ispunili, neki su ostali u noćnoj šetnji, a umorni su otišli na počinak. Nažalost naš dragi velečasni Dragec morao nas je ostaviti zbog svojih svećeničkih obveza, hvala mu za lijepa dva dana koja je proveo sa nama.
Nedjelja 20. listopad doručak, stavljanje stvari u bus te odlazak na Sv. Misu koja je bila vrlo lijepa, Evanđelje po Sv. Luki. Kao uvijek svaka propovjed nas navodi na promišljanje života u svakodnevnici.i potakne na duboko propitivanje samog sebe.
Međugorje smo napustili oko 10 h s pjesmom Majci, Majko hvala Ti u znak zahvalnosti za lijep boravak i primljene milosti. Krajolik Međugorja ostavili smo u prekrasnom šarenom ruhu protkano nježnim bojama jeseni posutom sunčevim sjajem. Kada smo došli do Ljubuškog na kružni tok, naš vozač Ivan reče: Mirko je nešto zaboravio, moramo natrag u Međugorje. Zgodne li pošalice pa nas je tako oko kružnog toka vozio 3 puta.
Nastavili smo dalje prema granici, na granici smo malo poduže čekali no kratili smo vrijeme čavrljanjem. Potom smo krenuli put Makarske nekom uskom cestom rekla bi puteljkom pun zavoja, vožnja nije bila baš ugodna, jedva smo čekali da dođemo na ravni teren, ali nije bilo predaha sve tako do Makarske, no preživjeli smo. Usput smo panoramski bacili pogled na Svetište Vepric.
U Makarskoj u hotelu Biokovka imali smo ručak. Poslije ručka smo prošetali uz more, hrabriji su umočili noge u moru, a tu smo imali i fotkanje. Bilo je lijepo prošetati se slušati šum plavetnog mora u kojem se kupalo sunce, nešto čarobno za listopad.
Iza te morske čarolije krenuli smo put Zagreba uz molitvu. Mirko nam je ispričao dijelić svog života, koliko mu Gospa znači u njegovom životu te kako je nastala Zaklada „Čujem, vjerujem, vidim“. U Splitu nas je napustila naša Kristina. Branimir je ispričao svoje iskustvo što je očekivao i koliko mu je trebalo da prihvati sebe jer ga Bog voli baš ovakvoga kakav je. Ugodnim čavrljanjem, i pjevušenjem došli smo do odmorišta Krka. Imali smo pauzu nekih pola sata, naš vozač Ivan postavio je Švedski stol, pravi mali domjenak bilo je i kolača što su pripremili Anini roditelji, velika im hvala.
Napustili smo odmorište Krka sa zalaskom sunca koje je sramežljivo odlazilo na počinak raspršjući se u purpurno crvene i nježno ružičaste tonove koji su se razvukli nebeskom kapom. Ponegdje je izvirivao oblačić plavetan kao lan.
Slijedio je kviz, Mirko je pripremio pitanja iz vjeronauka i opće kulture. Kakav bi bio kviz da nema nagrada, nakon kviza podijeljene su nagrade, bilo je zanimljivo. Zatim je sljedio film „Doručak kod Tifany“, uz gledanje filma, bila je brbljaonica, nakon nekog časkanja tim brbljaonice iz donjeg doma počeo je pjevušiti, lijepim glasovima su oživjjele tihu atmosferu , izvedba pjesama bila je po željama, bilo je živahno. U jednom trenutku sinula je ideja da se osnuje zbor Vis „Čujem, vjerujem, vidim“, prihvatili smo ideju te se nadam da će zaživjeti. U dobrom raspoloženju približavali smo se našem Zagrebu. Izmolili smo molitvu zahvale za lijepo provedena 3 dana, sretno putovanje, vozača, naše voditelje Mirka i Drageca te za sve nas.
Sretno smo stigli na mjesto polaska ispred Studenskog doma Cvjetno. Srdačno smo se pozdravili sa nadom i željom za novi susret, i mogučnost za hodočašće i edukativno putovanje.
Hvala dragoj Majci što je Mirko uspješno organizirao hodočašće u Međugorje, neka mu draga Majka, Sveti Otac i dragi Isus podare dobro zdravlje i puno snage za daljni rad i zajednička hodočašća i edukativna putovanja.
Hvala Mirku koji se svesrdno brine o nama svima i nastoji što više pomoći mladim ljudima s invaliditetom da ih se prihvati i uključi u društveni život. Hvala svima volonterima, pomagačima i svima koji podupiru rad Zaklade na bilo koji način, neka im bude stostruko uzvraćeno, neka nas nadahnjuje milost Božja, čuva nas draga Gospa i Sveti Otac.
“Kad se ljubav i vjera združe, nada postaje stvarnost!”
Andrea Belić
24.10.2013.
Organizaciju edukativnog putovanja i hodočašće mladih s invaliditetom omogućili su:
Zaklada “Čujem, vjerujem, vidim”
Hrvatska turistička zajednica
Župe i samostani u RH
Udruga “Job”
Vlč. Dragutin Goričanec