Posjetili smo – Kopački rit
Objavljeno: 30. 04 2010.
Izlet u Kopački rit mladih osoba s invaliditetom
Zaklada “čujem, vjerujem, vidim” organizirala je jednodnevni izlet mladih osoba s invaliditetom u “Park prirode Kopački rit” i posjet Svetišta Gospe od utočišta u Aljmašu. Kao i uvijek na ovakva putovanja mladih grupu izletnika vodio je upravitelj Zaklade “čujem, vjerujem, vidim” Mirko Hrkač.
Subota 24. travnja 2010. u jutarnjim satima iz Zagreba ispred Boćarskog doma krenulo je društvo mladih osoba s invaliditetom sa svojom pratnjom put naše lijepe Slavonije i Baranje. Nismo svi ušli u Zagrebu jer je bilo usput, pa sam ja ušla u Ivanić-Gradu, a kod Slavonskog Broda pridružio nam se Branimir tada smo bili svi na broju.
Uživala sam promatrajući Slavonske ravnice koje su obučene u raskoš proljetnih boja i zlatno žuta polja pokrivena uljanom repicom, pravo bogatstvo prirode, Jutro baš i nije nagovještalo lijep dan, ali kako smo se približavali Kopačkom ritu sunčeve zrake su stidljivo provirivale kroz sive oblake, a zatim se pojavilo sunce i sve nas obradovalo.
Nešto iza 10 sati stigli smo do informativnog centra Kopački rit koji je lijepo uređen. Dočekala nas je turistička voditeljica Varija. Putem do Parka prirode ispričala nam je čemu je služio objekt koji se nalazi pokraj informativnog centra. Okruglog je oblika kao što se danas rade sjenice, a zove se suvara. Izgrađena je od opeke, prilično je niska ima otvore. Služila je za mljevenje žita u brašno. To su radili konji i trebalo je 8 konja, da bi se za jedan sat dobilo 100 kg brašna.
Stigli smo do “Parka prirode Kopački rit” i ukrcali se u brod. “Park prirode Kopački rit” obuhvaća nešto više od 17 000 hektara površine, a pod nadzorom ima nešto više od 7 000 hektara. Razgledavanje brodom bilo je lijepo. Nismo imali sreću da vidimo stanovnike parka osim kormorana i nekoliko divljih pataka, ali se zato čuo pjev ptice koja se ljepotom perja stapa sa prirodom pa je neprimjetna, jako lijepo se glasa. Ima jelena, srna i čagljeva. Drveće je lijepo veliko i što je meni bilo zanimljivo na jednoj strani kao na livadi drveće je na razmacima u skupini i podsjeća me na stare masline. S druge strane je šuma i gdje koja oznaka minirano. Park je zaštićen i ništa se nedira sve rješava zakon prirode. Sat vožnje brodom brzo je prošao svi smo se pitali pa zar već? Odgovarala nam je vožnja miris prirode i svjež zrak.
Potom smo krenuli do kompleksa dvoraca Tikveš, Koji su smješteni unutar šuma i perivoja. To su novi dvorac, stari dvorac, mali sakralni objekat, to je kapelica apostolskog blagoslova, Ladanska kuća, te prateći objekt s restoranom. Kapelica je bila devastirana, sada je obnovljena. Ponekad se služe mise i održavaju vjenčanja, kapelica je prije bila posvećena sv. Humbertu, zaštitniku lovaca.
Za Domovinskog rata okupacijom Baranje kompleks je u potpunosti opljačkan, infrastruktura uništena, od 1999. godine kompleks ” dvoraca Tikveš ” dan je na korištenje i upravljanje Javnoj ustanovi “Park prirode Kopački rit”.
U restoranu dvorca Tikveš imali smo ručak, malo se odmorili, prošetali po prirodi te krenuli put Aljmaša.
U busu smo molili krunicu, ali usudila bih se reći čuti je bilo samo našeg Mirka i nekoliko glasova jer nas je poslije ručka svladao san, a malo i umor.
Za sat vožnje od Tikveša stigli smo u Aljmaš. Tu nas je dočekala časna sestra, jer na misu smo zakasnili.
Crkva Svetišta Gospe od utočišta porušena je do temelja za vrijeme Domovinskog rata. Na spomen crkve na temeljima je ostao jedan ugao zida. Crkva je uništena i urušena no kip majke Božje ostao je čitav u ruševinama s lakšim oštećenjem. Gospa je bila bez jedne ruke, a dijete Isus bez obje, tako je restauriran i sada stoji u novo izgrađenom Svetištu. Ušli smo u crkvu poklonili smo se Isusu i dragoj majci izmolili krunicu i pogledali suvenirnicu, tko si je htio kupiti nešto za uspomenu. Zatim smo prošetali i bacili pogled na rijeku Dunav. Aljmaš je malo lijepo mjesto ima oko 400 stanovnika. Imaju izgrađen križni put na brijegu, nije bilo vremena da ga prođemo.
Krenuli smo put kući iza nas smo ostavili tamni oblak nad Aljmašom. Bilo je pitanja za Vukovar, ali je odluka bila da se ide kući jer ne bi stigli sve obići.
Mirko je predložio da svratimo u Đakovo, i posjetimo Đakovačku Katedralu i budemo na misi, to me baš obradovalo.
U Osijeku smo ostavilii jednu djevojku i krenuli dalje. U Đakovo smo stigli nešto oko 17:30 sati. Eto malo vremena za razgledavanje i malo šetnje. Đakovo je dosta miran grad koliko sam mogla primjetit i ima lijepu pješačku zonu, ali ima dosta arhitektonskih barijera pa i do ulaza katetdrale ima dosta stepenica. No kad se hoće sve se može pa tako smo i mi u kolicima izbrojili stepenice uz naše dobre pomagače. Prisustvovali smo Svetoj misi. Katedrala je zaista lijepa i bilo bi šteta to propustiti, i ne sudjelovati na misi.
Nastavili smo put kući, djelomično nas je škropila kišica, to je bilo na kraju i nije nam smetalo dan je prošao lijepo. Kod Slavonskog Broda smo ostavili Branimira, pa opet u Kutini izašla je suzana, u Ivanić-Gradu ja i tako se društvence polako rasipalo.
Nešto iza 22 sata izletnici su sretno stigli u Zagreb.
Ovakva putovanja bila kraća ili duža vrlo su lijepa, poučna, izmjena iskustva, produhovljenje čovjeka jer ipak najljepše je biti čovjek. Hvala svima koji podržavaju i pomažu na bilo koji način Zakladu “čujem, vjerujem, vidim”.
Kao uvijek na ovakva putovanja mladih osoba s invaliditetom putuje se busom humanitarne Udruge Job. Ovaj put nije s nama bio velečasni Dragec, ali smo imali isto dobrog vozača, Ivana, koji je svesrdno pomagao kome je trebalo i vodio brigu o svima.
Zahvaljujemo Hrvatskoj turističkoj zajednici i Upravi Parka Prirode Kopački rit, na doprinosu u organizaciji ovog putovanja za mlade i studente s invaliditetom.
Andrea Belić
27.04.2010., Ivanić-Grad