Papa Franjo o osobama s invaliditetom
Objavljeno: 14. 04 2014.
Draga braćo i sestre, dobrodošli!
Pozdravljam Movimento Apostolico Ciechi (Apostolski pokret slijepih) koji je potaknuo ovaj susret povodom Dana potpore/suosjećanja i Malu misiju gluhonijemi koja je istaknula stvarnost gluhih osoba u Italiji. Zahvaljujem na upućenim riječima dvaju predstavnika i pozdravljam članove Talijanske zajednice slijepih i slabovidnih koji sudjeluju na ovom susretu.
Želio bih podijeliti s vama kratko promišljanje polazeći od teme „Svjedoci Evanđelja za kulturu susreta.“
Prva stvar koju primjećujem je ta da ove riječi završavaju riječju „susret“, ali mu prethodi jedan drugi susret, onaj s Isusom Kristom. Zapravo, da bismo bili svjedoci Evanđelja, trebamo susresti Njega, Isusa. Tko ga uistinu upozna, postaje njegovim svjedokom. Kao Samarijanka o kojoj smo prošle nedjelje čitali. Ta žena susreće Isusa, razgovara s Njim i njezin se život mijenja. Ona se vraća među svoje i kaže: „Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila, da on nije Mesija?“ (Iv 4,29).
Svjedok Evanđelja je čovjek koji je susreo Isusa Krista, koji ga je upoznao ili, bolje, koji je osjetio da ga je On prepoznao, da je poštovan, voljen i da mu je oprošteno te ga je taj susret dotaknuo njegovu dubinu, ispunio ga novom radošću, novim značenjem za život koje svijetli, povezuje i prenosi se na druge.
Sjetio sam se Samarijanke jer je poput onih s kojima se Isus volio susretati kako bi ih učinio svojim svjedocima: marginaliziranima isključenima i prezrenima. Ona je bila takva jer je bila žena i Samarijanka, a Židovi su prezirali Samarijance. Razmislimo o tolikima, posebno bolesnima i nemoćnima, koje je Isus susreo kao bi ih ozdravio i vratio im potpuno dostojanstvo. Vrlo je važno što su upravo te osobe postale svjedocima novoga poimanja koje možemo nazvati kulturom susreta. Tipičan je primjer slijepca od rođenja o kojem ćemo sutra čitati u Evanđelju na misi. (Iv, 9, 1 – 41).
Taj je čovjek bio slijep od rođenja i marginaliziran zbog krivog poimanja sljepoće kao Božje kazne. Isus odlučno odbija takvo shvaćanje, jer je takav način razmišljanja zaista bogohulan, i dajući slijepcu vid, čini djelo Božje. Znakovito je da, nakon tog događaja, taj čovjek postaje svjedokom Isusa i njegova djela koje je djelo Božje, djelo Boga života, ljubavi i milosrđa. Dok farizejski poglavari, s visine svoje sigurnosti, osuđuju slijepca i Isusa kao grješnike, ozdravljeni slijepac, jednostavnošću koja razoružava brani Isusa i na kraju ispovijeda vjeru u Njega i tako dijeli s Njim istu sudbinu: isključen je kao i Isus iz zajednice. Ali zapravo, taj je čovjek postao dijelom nove zajednice utemeljene na vjeri u Isusa i na bratskoj ljubavi.
Evo dvije oprečne kulture: kultura susreta i kultura isključivanja, kultura predrasuda koja unaprijed sudi i isključuje. Bolesna osoba ili osoba s invaliditetom može, upravo polazeći od svoje krhkosti, od svog ograničenja, postati svjedokom susreta s Isusom koji otvara životu, vjeri i susretu s drugima, sa zajednicom. Zapravo, samo onaj koji prepoznaje vlastitu krhkost, vlastita ograničenja, može izgraditi bratske i solidarne odnose u Crkvi i u društvu.
Dragi prijatelji, zahvaljujem vam na dolasku i ohrabrujem vas da idete naprijed tim putem kojim već hodate vi iz Apostolskog pokreta slijepih, koji donosite plodove karizme Marije Motta, žene pune vjere i apostolskog duha i vi iz udruge Mala misija gluhonijemi, na tragu časnog don Giuseppea Gualandija. Svi vi, ovdje prisutni, dopustite da vas Isus susretne, samo On poznaje uistinu ljudsko srce, samo ga On može osloboditi od zatvorenosti i jalovog pesimizma i otvoriti ga životu i nadi.
Pogledajmo sada Mariju. U njoj se dogodio prvi veliki susret: susret između Boga i čovjeka. Molimo Djevicu da nam pomogne ići naprijed u toj kulturi susreta. Molimo je sa Zdravo Marijo.
Prevela s talijanskog: Marina Mladenović
Tekst je objavljen uz suglasnost Radio Vatikana.