Otvorena likovna izložba Leti, leti suncokret…suncu u zagrljaj
Objavljeno: 17. 09 2014.
U utorak, 16. rujna 2014., u 19:00 sati, u galerijskom prostoru Zaklade Čujem, vjerujem, vidim, otvorena je likovna izložba pod nazivom Leti, leti suncokret…suncu u zagrljaj slikarice Andree Belić.
Izložba je otvorena do 15. listopada 2015. godine.
Svaki susret s likovnim svijetom mlade slikarice Andree Belić obično prelazi okvire standardnih očekivanja većine ljubitelja likovne umjetnosti. Ponajprije, jer je riječ o mladoj osobi koju je put izgradnje vlastitoga likovnog izričaja vodio stazama kojima kroče samo hrabri. Oni koji vjeruju da se iza mračne šume kojom valja proći, otvara proplanak obasjan suncem. Oni koji vjeruju da i suncokret može poletjeti….
Andrea Belić je, prije svega, posebna djevojka. Kao dijete s cerebralnom paralizom, svojim je dolaskom na svijet trajno obilježila dalji život svoje obitelji. No, unatoč tome, bolest ipak nije uspjela zauzeti najvažnije mjesto u svijetu male djevojčice velikih, radoznalih, svijetu i suncu uvijek okrenutih očiju. I ono što je mnogim ljudima problem i teret, Andrei i njezinoj obitelji postalo je samo malo drugačiji način života. Okružena velikim razumijevanjem, skrbi i ljubavlju svojih najbližih, Andrea je – još kao djevojčica, otkrila čudesni svijet boja i oblika, sakrivši ga kao blago u svoje malo srce. No, dojmovi su se gomilali i mali je suncokret koji je s vremenom proklijao u djevojčinu srcu, jednoga dana zasjao iz njezinih očiju i pokrenuo nespretne prstiće koji su se prihvatili kista i boja, prenoseći vizualne dojmove i doživljaje iz Andreina života na bijelu plohu papira. Odškrinula su se vrata u novi svijet i djevojčica je, malo pomalo, krenula njegovim čudesnim stazama. Danas, kad je rukom i maštom mlade slikarice nastalo već više stotina likovnih djela, Andrea se sve češće pojavljuje kao autorica na mnogim likovnim izložbama. Prije nekoliko godina, postala je članicom Udruge FORMA 2000. iz Ivanić Grada, sudjeluje na raznim likovnim kolonijama, a svoje radove često poklanja i u humanitarne svrhe. Čudno i neobično? Možda. No, svaki je novi život poput sakrivena blaga i svaki je čovjek jedinstveno biće koje teži vlastitomu ispunjenju i ostvarenju svojih snova. U svakome se skriva neki dar i dužnost je odraslih, posebice roditelja, pomoći djetetu da taj dar u sebi pronađe, otkrije i razvije. Na taj će se način iz djeteta razviti odrasla mlada osoba, svjesna sebe i svojih mogućnosti, koja će sigurno pronaći sebi i vlastitim sposobnostima primjereno mjesto u svijetu. A u današnjem svijetu, prepunom osoba s posebnim potrebama, Andrea otvara put svladavanja teškoća životnim optimizmom, kroz razvijanje vlastite kreativnosti i traženje dubljih razloga i smisla života koji kroči nekim drukčijim, ne uvijek udobnim stazama.
Andreina 2. samostalna izložba u prostoru Zaklade obuhvaća dio njezinih najranijih radova, pretežito u temperi, nastalih oko 1995., u vrijeme školovanja u Zagrebu, a dopunjuje ih izbor novijih radova, ponajviše u tehnici ulja na platnu koju je prigrlila nakon završene srednje škole.
Likovni izričaj Andree Belić obilježen je prije svega bojom. Boja je nositeljica poruke, ptica slobode doživljaja, pretočenog u likovni zapis Andreine vizije stvarnog ili u snovima i mašti preoblikovanog svijeta. Izraziti i vrlo profinjeni osjećaj za kolorističku strukturu kompozicije, često zasnovane na ljestvicama tonova osnovnog kontrasta, uravnotežena unutarnja dinamika kontrapunktiranja kvalitativnih i kvantitativnih komponenata likovnih cjelina, govore o izrazitoj senzibilnosti i snažnoj, no gotovo uvijek suzdržanoj i kontroliranoj emotivnosti u izričaju autorice. Intenzivnost osjećaja slobode stvaranja koja se može uočiti već na najranijim Andreinim radovima, pronašla je svoj modus u izričaju bliskom likovnosti apstraktnog ekspresionizma, dok je brzo nanošenje pastoznih namaza boja u kratkim potezima srodno fakturi mnogih autora kasnog impresionizma, što posebice dolazi do izražaja u njezinu doživljaju elementarnih dimenzija neba i mora, čestih tema Andreinih slika. I možda se upravo u tom beskrajnom plavetnilu, u kojem se povremeno zrcale sve boje spektra, otvara onaj iskonski prostor nesputane slobode u kojem sazrijevaju i nastaju neka od najsnažnijih djela mlade slikarice.
No, usporedo sa slobodom u razvijanju kompozicija boja u dvodimenzionalnom prostoru, Andrea postupno prelazi i na izgradnju strukture trodimenzionalnog prostora. Tu dolazi do izražaja njezina silna upornost i disciplina u svladavanju teškoća nametnutih fizičkim ograničenjima. Svojim osebujnim pristupom i tehnikom slikanja, sve se više i više posvećuje proučavanju zakonitosti crte, plohe i volumena u likovnom prostoru, tražeći nove izazove u izboru sve složenijih motiva.
Nakon poduljeg razdoblja slikanja temperom, u posljednjih se godina posvećuje proučavanju izražajnih mogućnosti tehnike uljanih boja. Odlučnim potezima gradi strukturu slikarskog prostora, često birajući motive Ivanić Grada i njegove šire okolice koje dopunjuje slikama, inspiriranim dojmovima s raznih putovanja, ne zazirući ni od motiva cvijeća i raznih detalja iz domaćeg okruženja. Mjesta u kojima češće boravi mjesta su i brojnijih i raznovrsnijih doživljaja, a u iskazivanju vlastita odnosa prema tim doživljajima, Andrea se opet obilato služi mogućnostima boje koja u većini slučajeva svojom snagom apsolutno nadilazi argumente dokumentarnosti forme.