Andrea Belić: Edukativno putovanje za mlade osobe s invaliditetom u Rovinj
Objavljeno: 31. 05 2016.
Zaklada „Čujem, vjerujem, vidim“ 21. svibnja 2016. organizirala je jednodnevno edukativno putovanje mladih osoba s invaliditetom u grad Rovinj. Na svim ovakvim putovanjima mladih grupu izletnika vodi upravitelj Zaklade „Čujem, vjerujem, vidim“ Mirko Hrkač.
Subota, 21. svibnja: ujutro oko 6:30 sati iz Zagreba, s Trga Stjepana Radića, krenula je družina mladih osoba i studenata s invaliditetom i njihovih asistenata put naše zapadne obale Istre. Kao i obično, putovali smo autobusom Udruge „JOB“ koji je prilagođen osobama s invaliditetom tako da se može s kolicima ući bez ikakve barijere.
Naše edukativno putovanje započelo je uz molitvu za sretan put, za našeg vozača Ivana kao i za sve nas sudionike putovanja kao i za one koji nisu mogli ići. Mirko nam je zaželio sretan put.
Napustili smo Zagreb u buđenju sunčanog dana. Jutarnje zlatne zrake sunca su bile malo mamljive, baš za dremuckanje. Putem nas je pratilo sunce uz koji oblačić. Igra sunca i sivobjelkastih paučinastih oblačića je stvarala sjenu nad šumarcima, dolinama, brežuljcima iz kojih izviruju krovovi kuća, ponegdje crkveni toranj te ostaci tvrđava.
Na odmorištu „Jadranska vrata“ smo napravili kratku pauzu te smo povećali družinu za tri sudionika, Marina, Anitu i Maju. Krenuli smo dalje uz čavrljanje i glazbu. Mogla se čuti koja pošalica našeg vozača Ivana. Stjepan se ohrabio da nas pozdravi pjesmom.
Oko 10.30 sati zakoračili smo u sunčani Rovinj. Iskrcali smo se iz busa te krenuli prema rivi gdje nas je dočekala turistička voditeljica te nas upoznala s historijom Rovinja. Sam grad je proglašen spomenikom kulture. Rovinj se prvi puta spominje pod imenom Castrum Rubini, u djelu “Cosmographia” ravneskog Anonimusa, nalazi se na zapadnoj obali istarskog poluotoka, smatraju ga jednim od najromantičnijih gradova na Mediteranu. Nekad davno bio je otok zaštićen visokim kamenim zidinama. Grad čine zbijene, šarene kuće, uske uličice i mali trgovi koje čuva barokna crkva Sv. Eufemije. Na vrhu zvonika crkve Sv. Eufemije je njezin bakreni kip koji se okreće prema smjeru puhanja vjetra.
Krenuli smo prema glavnom gradskom trgu gdje smo dobili osnovne informacije o njemu. Trg je venecijanskog stila. Par riječi smo tu čuli i o palači „Califfi“ kao i o zavičajnom muzeju.
Ušli smo zatim u staru gradsku jezgru u kojem je postojalo sedam vrata od kojih su sačuvana troja u svom prvotnom obliku. Lukovi vrata su obloženi kamenom, na gornjem dijelu luka se nalaze figure glave, s vanjske strane luka u turskom stilu, a s unutrašnje strane u mletačkom. S vremenom je luk ukrašen s dva grba između kojih se nalazi kamena ploča s posvetom, a iznad nje je figura mletačkog lava. Dizajnirani dimnjaci su odraz bogatstva pojedinih rovinjskih obitelji. Bilo je zanimljivo slušati priče o starogradskoj jezgri koja zaista ima bogate kulturne povijesne i sakralne znamenitosti, kao i cijeli Rovinj. S obzirom da je gotovo cijela starogradska jezgra popločena kamenom, na brijegu je teško bilo gurati kolicama, ali zahvaljujući našim sjajnim momcima, koji su bili su naš motor, stigli smo do zidina iz kojeg se širi prekrasan pogled na cijeli Rovinj. Nismo mogli da ne bacimo koji „selfie“. Turistička voditeljica nam je zatim ispričala sve o crkvi Sv. Eufemije.
Lengeda o Svetoj Eufemiji govori kako je mali dječak sa svojim slabašnim ručicama i sa svoje dvije mršave kravice uspio dopremiti sarkofag na brežuljak po njezinom zagovoru. Čuo je njezin glas koji ga je potaknuo na taj čin. Stanovnici Rovinja shvatili su kao čudo dolazak sarkofaga pa su tako Sv. Eufemiju počeli štovati kao zaštinicu grada. 16. rujna se slavi dan Sv. Eufemije. O samoj Sv. Eufemiji se zna da dolazi iz Istanbula i da potječe iz ugledne patrijaricijske obitelji. S obzirom da se nije htjela odreći kršćanstva, mučili su je na različite, pa i najokrutnije, načine. Nakon svega je ostala vjerna Kristu.
Sama crkva Sv. Eufemije je na vrhu brežuljka tako da su naši dragi momci morali upotrebiti svoju snagu i sa smiješkom na licu izvesti sva kolica. Ispred crkve se pruža pogled na tirkizno more okruženo borovima, čempresima, na rovinjske otoke Sv. Andriju i Sv. Katarinu. Divan odmor za oči.
U crkvu smo ušli bez problema jer postoji rampa, kao i oko sarkofaga Sv. Eufemije. Obišli smo crkvu, sagrađena je u baroknom venecijanskom stilu. Na današnjem mjestu crkve Sv. Eufemije je bila mala crkvica Sv. Juraja, koja je bila jednostavna i malih dimenzija, ali njen titular nije zaboravljen; Sv. Juraj je i danas konpatron župe te se njegov kip nalazi na glavnom oltaru.
Spustili smo se iza crkve po strmoj stazi uz more, bilo je čarobno šetajući se gledati horizont neba i mora – modro plavetnilo a preljevanjem visokih pjenušastih valova i prohladnim povjetarcem.
Vratili smo se natrag na glavni gradski trg. Za kraj nam je turistička voditeljica ispričala sve o tradiciiji batane i bitinade. Batana je čamac sa ravnim dnom, običaj, tradicije, jezik, navike, mentalitet i duhovno ozračje Rovinja i njegovih stanovnika, narodnih pjesama je vezan uz to tako da je batana postala simbol skladna suživota stanovništva. Bitinada je nastala među rovinjskim ribarima koji su satima boravili u svojim barkama – batanama ribareći ili krpajući mreže, budući da nisu imali slobodne ruke za instrumente, dosjetili su se načina kako glasovima postići vrhunske izvedbe jednog orkestra. S ovom zanimljivom tradicijom rastali smo se sa turističkom voditeljicom.
Sljedio je ručak u u restoranu Graciano, a potom smo imali slobodno vrijeme kojeg smo iskoristili za šetnju po rivi; slušali smo svibanjski šum valova gdje je po koji galeb šepureći se uživao na suncu. Nije se moglo izbjeći fotografiranje i pijunckanje kave – i za čas je vrijeme prehujalo.
Uskrcali smo se u bus i zaputili se prema Svetištu Majke Božje Trsatske. Rovinj smo ostavili u sunčanom zagrljaju. Putem smo izmolili krunicu Božanskog milosrđa Mirko nam je ispričao svoje svjedočanstvo o značenju Majke Božje Trsatske za svoj život.
Za sat i pol stigli smo u Svetište Majke Božje Trsatske. Jedna manja grupica brzinskim korakom na prijedlog našeg Marina otišla je na Trsatski vidikovac s kojeg se vidi Riječka panorama.
U 18 sati je počela na krunica, a zatim je bila Sveta misa. Svećenik nas je srdačno pozdravio te poželio dobrodošlicu. Sveta misa bila je lijepa, govorilo se o tome kako bi trebali biti djeca Božja te jedni s drugima u međuljudskim odnosima kao što je naš dragi Otac prema nama. Prilaz crkvi je moguć za kolica.
Poslije Svete mise posjetili smo kapelu zavjetnih darova. Budući svećenik Vinko nam je ispričao sve o postojanju kapele i o samom Svetištu Majke Božje Trsatske. U kapeli zavjetnih darova se nalazi mnogo darova – od drvorezbarenih skulptura preko srebrnine i drugih zavjetnih darova, slika naivnog slikarstva koje narativno opisuje mnoge vjerske događaje, do zavjetnih prikaza brodova u oluji, goblena, odbačenih štaka i sličnih pomagala. Govora je bilo i o svjedočanstvima o čudesnim ozdravljenjima prema zagovoru Majke Božje Trsatske.
Završili smo s ovima lijepim pričama i zaputili se prema busu. Pred busom smo večerali sendviče. Napustli su nas Anita i Marin. Uskrcali smo se u bus. S Trsata smo odlazili s pjesmom „Zdravo Marijo“ i ispraćeni lijepim zlatno ružičastim zalaskom sunca.
Mirko je rekao da slijedi ispunjavanja glazbenih želja pa je pozvao našeg Tomislava da bude DJ, a u busu nastavilo se čavrljanje. Tu i tamo se začula koja pošalica našeg vozača Ivana.. Stjepan nam je otpjevao Gibonnijevu pjesmu „Tempera“. Putem nas je pratila lijepa mjesečina se krupnim mjesecom što se sakrivao između brda, drveća, nad dolinama, šumarcima; poklanjao nam je svoju sjajnu ljepotu. Kako smo se približivali Zagrebu, izmolili smo zahvalu za ovo divno edukativno jednodnveno putovanje te se Mirko zahvalio svim volonterima koji su srčano pomagali.
U Karlovcu smo ostavili Serafinu. Oko 22.30 sati družina se počela smanjivati. Rastanak je bio srdačan i sa željom da se opet sretnemo. Glavni iskrcaj iz busa je bilo mjesto polaska – Trg Stjepana Radića.
Hvala našem dragom Mirku što se uvijek brine o svima nama i zalaže se da pomogne mladim ljudima s invaliditetom da ih se prihvati i uključi u društveni život. Hvala svim volonterima i svim dragim ljudima, donatorima te svima koji podupiru rad Zaklade na bilo koji način. Neka nas sve obaspe ljubav i nadahnjuje milost Božja.
Andrea Belić
23.5.2016.