Andrea Belić: Hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba s invaliditetom

Objavljeno: 03. 10 2016.

Zaklada Čujem, vjerujem, vidim,  pod vodstvom upravitelja Mirka Hrkača, organizirala je hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba i studenata s invaliditetom u periodu  od 28.9. do 2.10.2016. u Sarajevo, Međugorje, Dubrovnik i Vepric.

U srijedu, 28. rujna 2016., oko 6.00 sati, iz Zagreba,  s Tga Stjepana Radića krenula je družina mladih osoba i studenata s invaliditetom i njihovih pomagača – asistenata ili volontera  na hodočašće  i  edukativno putovanje.  Kao i uvijek, lijepo je sresti poznata lica i upoznati nove ljude, lijepo je širiti nove staze poznanstva i graditi prijateljstva.

Kod Ivanić-Grada nam se pridružila Andrea i njezina pratnja te volonterka Marijana. Krenuli smo dalje prema našoj lijepoj Slavoniji. Budio se krasan sunčan dan. Promatrajuć slavonske ravnice koje su obučene u raskoš ranih jesenskih boja što se još uvijek  isprepleću s kasnim zelenim zaostalim ljetnim tonovima. Prava jesenska čarolija. Djelomično nas je pratila magla kroz koju su se probijale zlatne sunčeve zrake. Prije Slavonskog Broda smo napravili kratku pauzu na odmorištu Dragalić.

Krenuli smo dalje uz čavrljanje. Nažalost, na graničnom prijelazu morali smo se smanjiti za dvoje putnika. Zakoračili smo u našu susjednu državu Bosnu i Hercegovinu s pjesmom „Došli smo ti, Majko draga“ te izmolili krunicu. Putem nas je pratila igra sunca  i oblaka,  koji su prekrivali brežuljke, šumarke prošarane bojom jeseni iz kojih izviruju crveni  krovovi, džamije,  napuštene oronule kuće koje su bile nekada nečiji dom,  doline s poljima te  rijeka što žubori brzinskim tokom.

U Sarajevo smo stigli oko 15.30 sati. Iskrcali smo se iz busa ispred Katoličkog bogoslovnog fakulteta gdje nas je dočekala turistička vodička Renata. Provela nas je kroz znamenitosti grada, ponešto smo saznali o povijesti grada Sarajeva. Sarajevo je bilo podijeljeno na dva djela – sjeverni i zapadni (sagrađen u austro-ugarskom i modernom europskom stilu). Kod spomenika Vječna vatra smo napravili zajedničku fotografiju te krenuli prema Baščaršiji.

Baščaršija je smještena na sjevernoj obali rijeke Miljacke u dijelu starog grada koji je glavna turistička atrakcija grada kao i povijesno i kulturno središte. Na Baščaršiji se nalaze povijesni objekti kao što je  Sahat Kula i Gazi Husrev-begove džamije u koje smo malo i zavirili. S vanjske strane ograde nalazi se česma iz koje smo se napili fine vode i natočili boce. Postoji uzrečica da tko se napije vode iz česme  dođe ponovo u Sarajevu.  Nastavili smo šetnju po Baščaršiji, osjetili miris kave i ćevapa. Najpoznatija Sarajevska fontana Sebilj. To je ujedno trg golubova.  Završili smo šetnju sa turističkom vodičkom s pričom i pogledom na Gradsku vijećnicu.

Imali smo kratko slobodno vrijeme koje je prošlo u pijenju kave. Zabilježiti smo i za svoju dušu sarajevski krajolik i ponešto kupiti za uspomenu.

U18 sati smo imali svetu misu u katedrali Presvetog Srca Isusovog. Na početku mise nam je pozdravio vlč. Marko Majstorović – župnik katedrale župe Presvetog Srca Isusovog. Sveta misa bila je lijepa, govorila je o zlu i dobroti među ljudima.

Poslije mise rektor katedrale mnos. Ante Meštrović nam je ispričao o sve o nastanku  katedrale Presvetog Srca Isusovog  koja je stolna crkva Vrhbosanske nadbiskupije i ujedno župna crkva istoimene župe. Katedrala je izrađena u romaničkom stilu, a izgradio ju je Josip Stadler (rodom iz Slavonskog Broda). Svaki kutak katedrale nam je opisao i ispričao povijesno događanje. Bilo je zanimljivo slušati.  Srdačno nas je mons. Meštrović pozdravio. Ispred katedrale gdje se nalazi kip Ivana Pavla II pa smo tu zabilježili i zajedničku fotografiju.

Potom smo otišli na sarajevske ćevape u restoranu uređenom u etno stilu. Iznad prozora su zavjesice ukrašene vezom izvezene u modro plavoj boji. Konobarice su odjevene u sarajevske nošnje. Lijep ambijent.

Pod zvijezdnim nebom hladni povjetarac nas je požurio da se ukrcamo što prije u bus. Bili smo 2 km smješteni od Sarajeva tako da smo imali mogućnost vidjeti Sarajevo po noći.

Došli smo u Centar za mlade Ivan Pavao II. sarajevske nadbiskupije. Domaćini su nas srdačno dočekali. Smjestili smo se po sobama. Bez obzira što je dan bio ispunjen lijepim sadržajem, našlo se još neumornih za noćno druženje. Ostatak družine je otišao na počinak. I tako se približio završetak prvog dana našeg putovanja i druženja.

Četvrtak, 29. rujna. Svanulo je maglovito jutro kroz koje se stidljvo probijalo sunce. Doručak smo počeli s par taktova Jelenine gitare za Natašin rođendan. Nismo mogli izaći iz Centra da ne odemo na terasu gdje se pruža lijepi pogled na Sarajevo. Tek onda su bili mobiteli – fotići u punom pogonu rada.Srdačno smo se pozdravili s našim domaćinima.

Ukrcali smo se u bus za Međugorje. Pomolili smo se. Nastavilo se uz čavrljanje. Putem nas je pratila mjestimična gusta magla, ponegdje niski oblaci što su prekrivali visoke planine. Uz Konjic protječe rijeka Jablanica koja nam je poklonila prekrasan pogled. Sunce nam se sve više smijalo. Iako su bili veliki zavoji, prekrasno je bilo promatrati krajolike načičkane planine s raznim kamenim  oblicima što zadiru visoko u oblake. Uz ove prekrasne ljepote prirode Jelena je uzela svoju gitaru, a Danijela je zapjevala. Sviralo se i pjevalo za Natašin rođendan i Rafaelin imendan. Pjevušilo se u busu neko vrijeme, a zatim je nastao tajac. Kroz Mostar smo prolazili uz široki sunčani osmijeh, samo se čuo blic i klik fotića. Zadnji pogled na Mostar smo bacili s vrha ceste. Kako smo se približavali Međugorju izmolili smo  krunicu.

Oko 12 sati smo stigli u Međugorje, smjestili smo se u pansion Mate Fontana, domaćini su nas dočekali vrlo  srdačno. Ručali smo. Draga Gospa nam je podarila sunčani dan da možemo otići na Podbrdo, mjesto Gospina prvog ukazanja da je pozdravimo.

Kod Podbrda su nas dočekali  mladići iz Zajednice Cenaccolo koji su liječeni ovisnici. U njihovim očima se moglo vidjeti koliko su bili sretni što su nam omogućili doći do Gospe hodajući po brdovitoj i teško prohodnoj kamenoj stazi noseći nas u stolicama koje su sami izradili. Veseli ih što mogu pomoći osobama s invaliditetom koje ne  mogu hodati.

Topli sunčani zagrljaj nas je grijao dok smo ugazivali stazu do Gospinog mjesta moleći se. Kako smo se sve više približavali zlatne zrake su nas više obasjavale, kao da nam Gospa  zahvaljuje na molitvama što smo je posjetili i počastili svojim molitvama.  Poseban neopisivi osjećaj  spokoja, mira i hrana za dušu, u ovim posebnim i blaženim trenucima tišine. Rastanak s mladićima bio je srdačan, poželjeli smo im svako dobro. Otpjevali su nam pjesmu. Neka ustrajuju na svom životnom putu, neka ih draga Gospa čuva i velika im hvala što su nam omogućili doći do Gospe.

Nakon toga smo imali slobodno vrijeme. U 17 sati smo se okupili na Krunici, a u 18 sati bila je sveta misa. Zahvaljujući lijepom vremenu molitva krunice i sveta misa održana je na otvorenom na vanjskom oltaru. Sveta misa se vodila  na raznim jezicima, bila je vrlo lijepa. Čuli dmo da svaki čovjek ima svog anđela čuvara te da treba milosrđe poklanjati svakom čovjeku. Bila su popunjena  mnoga mjesta s hodočasnicima. U tišini je odzvanjala propovjed, kroz božanstvenu tišinu  i mir s lijepim zalaskom sunca.

Odmah iza svete mise bilo je klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu na raznim jezicima koje se održalo na otvorenom – vanjskom oltaru.  Svakog puta klanjanje poklanja poseban mir u srcu uz molitvu te tihe i nježne zvukove glazbe pod zvijezdanim nebom, čaroban osjećaj iako je postajalo sve sviježije.

Odjurili smo na večeru u pansion Mate Fontana, slijedilo je slobodno vrijeme.  Bilo je onih hrabrih što su odlučili ići na Podbrdo u noćnim satima, neki su otišli na Križni put oko crkve a bilo je i onih koji su ostali u pansionu Mate Fontana družiti  se ,neki su se povukli u sobe. Sekunda po sekundu,minuta po minutu i približio se kraj drugog dana našeg putovanja i druženja.

Petak 30. rujan razdragano međugorsko sunce nas je zagrlilo u buđenju sunčanog dana. Doručkovali  smo te se ukrcali u bus i krenuli za Dubrovnik. Međugorje smo napustili s pjesmom Majci,  „Majko hvala Ti“ u znak zahvalnosti što nas je pozvala sebi te se pomolili. Sunce nas je ispraćalo svojim zlatnim zrakama koje su obogatille spektar  jesenskih boja.

Čavrljalo se putem, drago sunce nas pratilo  i milovalo nas kroz staklo svojom toplinom. Po koja pošalica se čula od našeg vozača Ivana. Granice smo dosta brzo prošli.  Plantaže mandarina uz Neretvu bilo je lijepo gledati pa smo na čas zastali da malo ponesemo kućama Neretvanske mandarine. Kod Opuzena smo napravili kratku  pauzu, nije moglo proći  bez neizbježnih selfia.

Krenuli smo dalje uz molitvu krunice. Uz molitvu krunice bilo je lijepo uživati u pogledima sunca kako se ogleda svojim blještavilom u moru. Sve se više nazirao Dubrovnik . Naš vozač Ivan je promašio ulaz u Dubrovnik pa tako smo imali razgledavanje koje nam se svidjelo, jer ne bi vidjeli Dubrovnik iz te pozicije. Što se tek čulo škljocanje klik, blic.

Nakon ulaza u Dubrovnik ubrzo smo stigli na autobusnu stanicu gdje smo se iskrcali i zaputili prema učeničkom domu Paola di Rosa gdje smo bili smješteni kod časnih sestara.  Časna sestra Meri nas je srdačno dočekala. Smjestili smo stvari u jednu prostoriju obzirom da nisu bile još sobe spremne. Imali smo ručak lunch paket što su nam spremili iz pansiona Mate Fontana. Ručali smo u njihovom lijepom dvorištu te krenuli u razgledavanje Dubrovnika.

Do centra grada imali smo šetnje dobrih pola sata što je brzo prošlo gledajući putem na more i na zidine iako je malo strmo za naše automobile – kolica, ali s lakoćom smo to rješili pomoću svojih asistenata i naših momaka koji su svesrdno pomagali.

Pred Starim Gradom dočekala nas je turistička  vodička Martina. Ispričala nam je povijest Grada Dubrovnika te nas je provela  kroz  znamenitosti ulica.

Grad Dubrovnik je nastao u 7 stoljeću, postao je jedini grad – država Dubrovačka Republika na istočnoj obali Jadrana koji je konkurirao Mletačkoj Republici.  Malo smo saznali o Tvrđavi Lovrijenac za vrijeme sukoba Dubrovnika i Mletaka, Mleci su planirali izgraditi kulu na istom mjestu gdje sada stoji Lovrijenac, no na vrijeme su Dubrovčani otkrili što planiraju i tako su u samo 3 mjeseca izgradili Lovrijenac.  U tvrđavi se održavaju predstave i vjenčanja.  Bilo je zanimljivo slušati o legendi Svetog Vlaha – zaštitnika Grada Dubrovnika. Vrijeme s vodičkom je brzo proletjelo.

Potom smo se uputili na žičaru u posjet Srđu. Vožnja je bila ugodna, lijepo je bilo promatrati Dubrovnik iz te visine.. Kako smo sve više išli prema gore, stjecao se dojam kao da  je Dubrovnik mali kao maketa, načičkan crvenim krovovima, okružen zidinama.

S vidikovca – Srđa pružao se prekrasan pogled na cijeli Dubrovnik okružen plavetnilom mora u kojem se kupalo sunce i zelene otočiće u daljini. Tu smo proveli lijepe trenutke uživajući  u  tim prekrasnim pogledima i u svježem zraku. Hodajući su imali priliku prošetati širim djelom Srđa, a mi koji smo u svojim taksijima mercedesima preostalo nam je uživanje na terasi i poziranje našim paparacima.

Vraćajući se sa Srđa imali smo kratko slobodno vrijeme kojeg smo iskoristili švrljajući po dubrovačkim ulicama i za čas smo se skupili u zajedničko jato.

U 18 sati smo imali Svetu misu u Dubrovačkoj katedrali  Uznesenja Blažene Djevice Marije, gdje se nalaze stepenice pa su momci imali priliku trenirati svoje mišiće noseći nas na drugi ulaz gdje ima manje stepenica.

Na početku Svete mise svećenik Stanko nas je srdačno pozdravio i poželio nam dobro došlicu. Propovjed je govorila koliko je čovjek jak i slab na svojim životnim zadaćama usporedivši nas osobe s invaliditetom te je spomenuo sutrašnji blagdan male Tereze. Po završetku Svete mise svećenik Stanko nam se obratio još s par riječi, rekavši da se počastimo sladoledom u slastičarni što smo ostavili za sutrašnji dan. Na kraju smo  napravili zajedničku fotografiju s svećenikom.

Izlazeći iz katedrale dočekala nas je topla večer s prekrasnim zalaskom sunca nježno ružičastim žutonarančastim tonovima. Obzirom da je put strm od učeničkog doma Paola di Rosa do centra grada što bi bilo naporno našim asistentima vozeći nas uz brdice, otišli smo na gradski autobus. Bilo je prilično „uzbudljivo“ jer je već autobus bio pun puncat a da smo još čekali drugi bus došli bi kasno u dom. Uspjeli smo se ukrcati s osmero kolica, bili smo kao sardine. Trebalo je to vidjeti. Dubrovčani su nam susretljivo prilazili, većinom su bili školarci pa smo im dočarali kako se utrpati u bus svojim dodatnim nogama – kolicima među mnoštvo ljudi. E to je bila dubrovačka  noćna avantura.

Došli smo u dom brzinskim korakom, pomalo smo bili gladni. Iza večere smo se smjestili u sobe te se većina nas skupila u dvorištvu doma.  Tijekom večeri nam se pridružio naš Antonio koji je direktno  došao iz Zagreba da bi se s nama družio i pojačao mušku ekipu za pripomoć.  Jelena je donesla svoju gitaru, bilo je pjesme, smijeha, malo plesa ispod zvijezdanog neba do nekih pristonjih noćnih sati.  S ovim lijepim događajima dana završio se treći dan  našeg putovanja i druženja.

Subota 01. listopada svanuo je lijepi sunčani i topao dan. Nakon doručka smo pješice otišli do centra grada, bilo je lijepo gledati ogromno beskrajno plavetnilo mora u kojem se zrcalilo buđenje sunca.

Na ulazu na zidine dočekala nas je Dubrovačka Katolička mladež.   Pokretne osobe sa svojim asistentima i naši asistenti  otišli su u obilazak  zidina,  mi u kolicima imali smo tu  sreću da upoznamo Dubrovačku Katoličku mladež i družiti se s njima, bilo je lijepo vidjeti poznata lica od prije dvije godine. Tu je izvršena primopredaja nas u kolicima.  Šetajući se po stradunu uz ugodno čavrljanje vrijeme je brzo iscurilo da nismo ni stigli sjesti na kavu.

Slijedilo je rasgledavanje dva muzeja. Rasporedili smo se u dvije grupe i Dubrovačka Katolička mladež je išla s nama.

Prvo smo posjetili Knežev dvor, to je palača u Dubrovniku sagrađena kao sjedište vlade i stan kneza, najviše političke funkcije u  tadašnoj Dubrovačkoj Republici.  Prije dvije godine kad smo bili, naši dragi momci su nam omogučili vidjeti što se sve nalazi u dvoru na prvom katu, no ovoj put smo imali mogučnost vidjeti novog djela muzeja što je smješten u prizemlju tako da smo mogli zaviriti u svaki kutak. Nalaze se škrinje iz 17 stoljeća, s antiknim namještajem i uporabnim predmetima, kao i slikama pretežito talijanskih i domaćih majstora te se nalazi kip Svetog Vlaha kako spašava Dubrovnik.

Zatim smo posjetili muzej Franjevački samostan Male braće. Opremljen je s romaničko-gotički klaustar prepun vrijednih umjetnina, bilo je zanimljivo gledati.  To je samostan jedan od najvećih i najmonumentalnijih franjevačkih samostana.   Kod samog ulaza u unutrašnjost samostana nalazi se ljekarna s lijeve strane.  Samostan ima lijepo dvorište puno zelenila, prava zelena oaza. Osjeća se mir ugodan uhu i srcu. Nismo mogli otići a da ne zabilježimo  tu lijepotu što će nam ostati za uspomenu na lijepe trenutke.

Završili smo sa razgledavanjem, srdačno smo se pozdravili s jednom našom volonterkom jer je morala otići zbog svojih obaveza. Od srca joj hvala a ostale volonterke  su još ostale s nama.

Otišli smo svi zajedno na Pile gdje su nam časne sestre pripremile lunch paket, tako da smo imali ručak na turistički način te smo otišli da se posladimo sladoledom što nas je počastio svećenik Stanko. Kugle sladoleda su bile ogromne da smo ga jedva pojeli. Iza tih ogromnih sladolednih kugli imali smo slobodno vrijeme. Nakon sladoleda srdačno smo se pozdravili sa našim dragim prijateljima Dubrovačke Katoličke mladeži to jest volonterkama koje se uvijek rado odazovu. Hvala im na susretljivosti, poklonjenom nam vremenu i lijepom druženju.

Raspršili smo se u jednoj minuti koje kuda. Bilo je čak i onih hrabrih koji su otišli na plažu da osjete listopadsko morsko osvježenje. Uživancija na dragom suncu šetajući starom jezgrom grada, razgledavanje izloga, pijuckanje kave, fotosession i slobodno vrijeme proletjelo je kao leptirić u letu.

S početkom u 18 sati u Dubrovačkoj katedrali  Uznesenja Blažene Djevice Marije imali  smo Svetu misu. Misu je započeo svećenik Stanko, najavio je don Jerka koji je predvodio Svetu misu. Misa je bila posvećena Svetoj sestri maloj Terezi. Don Jerko nas je srdačno pozdravio, održao je lijepu propovjed. Sveta sestra mala Tereza je pretrpjela mnogo boli i patnje od malih nogu, ali sve te patnje je prihvatila s ljubavlju. Naglasio je da se treba prvo  gledati osobe a invalidnost je ne bitna, bitan je čovjek da ga se poštuje. Imaju lijep običaj štovanja male Tereze u tijeku mise blagosljivaju se ruže koje poklanjanju djevojčicama, majkama i ženama. Pa smo  i mi hodočasnici dobili ruže. Rastanak s don Jerkom i svećenikom Stankom bio je topao i srdačan s Božjim blagoslovom.

Brzinskim koracima smo se uputili na busnu stanicu. I ove večeri smo imali vožnju busom  broj 8.. Malo lakše smo ušli jer nije bio pretrpan bus  i vozač busa nam je spustio rampu. Vožnja je bila ugodna, koji su otišli pješice oni su prije došli nego mi.

Večerali smo.  Poslije večere bilo je druženje u sportskoj dvorani smještenoj ispod đačkog doma. Dvorana je velika, lijepo uređena.  Igrali su se igre u grupama  košarka, odbojka, mi u kolicima smo igrali neku igru s loptom koja je bila smiješna. Trčanje u kolicima s našim volonterima,  bilo je jako zabavno, dvoranom se orio smijeh. Začula se Jelenina gitara, polako smo se poredali jedan  do drugog  u krug i pjesme su se širile čak i po željama. A onda su naši najglavniji pomagači i zabavljači Ivo i Marin koji imaju poteškoća sa sluhom dosjetili da izmame sve cure na ples. Što je bilo tek onda zabavno. Na licima se moglo vidjeti samo široke osmijehe. Od tog smijeha smo se polako umarali, kako koga umor sladavao tako se povlačio na počinak.

Nedjelja 02. listopada rano buđenje. Pogled kroz prozor sivo nebo najavljivalo je kišu. Obavili smo doručak. Uputili smo se na autobusnu stanicu gdje nas je čekao naš autobus. Vozač Ivan složio je stvari te nas je ukrcao, smjestili smo se na svoja mjesta. Ispratile su nas učenice.

Sa molitvom smo napuštali Dubrovnik. Izmjenjivalo se sunce i kišni sivi oblaci. Čavrljalo se a malo kasnije smo molili krunicu.

Oko 10.30 sati stigli smo u Vepric. U Gospinom svetištu Vepric se nalazi spilja – pećina izgledom po pričanju kao u Lurdu. Tu je smješten kip drage nam Gospe naše Majke. Kip je desno iznad oltara. Iznad pećine su prelijetale ptičice svojim cvrkutom ugodno za čuti u toj blaženoj tišini.

Imali smo svetu misu s početkom u 11 sati. Bilo je Evanđelje po Luki. Propovjed  je  govorila  kako se očima može poštovati srce. Čovjeka potakne na razmišljanje. Pri kraju mise počele su padati  krupne kapi kiše no to je bila samo opomena. Po završetku mise žurno smo se ukrcali u bus u pravi čas, jer je počela kiša ljevati te krenuli put Tučepa.

Za nekih 20-tak minuta stigli smo u Tučepe. Kiša je ljevala da nismo vidjeli ništa osim ulaza hotela. Srećom ulaz je natkriven pa nismo pokisli, iz busa pravo u hotel Bluesun. Tu smo imali ručak, osoblje restorana  bilo je vrlo ljubazno. Lijepi je ambijent hotela. Poslije ručka smo imali kratku pauzu za kavu. Iza 14 sati smo krenuli put Zagreba.

Putem se kiša djelimično stišivala i jačala. Čavrljalo se. Kod Dugog Polja pridružila nam se naša Ljubica te  nas počastila maminim domaćim kolačima. Izmolili smo krunicu i molitvu Anđele čuvaru za naše volontere bez kojih ne bi  bilo moguće ostvariti ovakva lijepa edukativna putovanja i hodočašća.

Stigli smo do odmorišta Nacionalni park Krka. Napravili pauzu za popiti kavu, napraviti koju zabilješku fotićem. Baciti oko na lijepotu prirode. U grimizno zelenoj vodi rijeke Krke ogledavali se tamno plavi oblaci s kojim bijelim oblačkom a po njoj su plivali bijeli labudovi. Rijeka je okružena još ljetnim zelenilom u koje se polako uvlači šarenilo jesenske haljine.

Nakon pola sata krenuli smo dalje. Slijedio je kviz, autor kviza je Iva,vodio ga je Antonio. Pitanja su bila zanimljiva. Nakon kviza su podjeljene nagrade. Potom je Kristina uručila poklon našem Mirku, zahvalila mu je u ime svih nas te mu poželjela svako dobro. Sa željom da ostvari još puno ovakih hodočašća  i edukativnih putovanja. Naš Ivo je uručio poklon vozaču Ivanu, zahvalio mu što nam pomaže i trpi nas te ga zamolio da nam oprosti naše nestašluke te potom se zahvalio našem Mirku u ime svih nas za lijepe provedene trenutke zajedništva.

S Mirkom smo izmolili u znak zahvalnosti za ove lijepe trenutke provedene u ovih 5 dana zajedništva te zahvalio Udruzi Job na suradnji bez koje ne bi bilo moguće ostvariti ovakva putovanja. Naš dragi velečasni Dragutin od milja zvan Dragec  založio se za nabavu  prilagođenih autobusa za osobe s invaliditetom da i one mogu putovati.  S par riječi nam se obratio naš vozač Ivan kako mu je bilo lijepo s nama te se ispričao za naglo kočenje  ii povišeni ton. No sve je to ljudski.

Kod Bosiljeva su nas napustili Ani  i Marin. U dobrom raspoloženju smo stigli u Zagreb na mjesto polaska na Trg Stjepana Radića oko 21 sat. Rastali smo se u dobrom raspoloženju puni dojmova s željom ponovnog susreta  i zajedničkog putovanja.

Hvala našoj dragoj Majci da je Mirko uspješno organizirao ovo edukativno putovanje i hodočašće. Neka mu draga Majka, Sveti Otac i dragi Isus podare dobro zdravlje i puno snage za daljni rad i zajednička hodočašća i edukativna putovanja.

Hvala Mirku koji  nesebično brine o nama svima i nastoji što više pomoći mladim ljudima s invaliditetom da  nas se prihvati i uključi u društveni život. Hvala svima volonterima, pomagačima i svima dragim ljudima, donatorima koji podupiru rad Zaklade na bilo koji način, neka im bude stostruko uzvraćeno, neka nas nadahnjuje milost Božja, čuva nas draga Gospa i Sveti Otac.

Bez obzira što sam sve ovo napisala, u srcu mi je ostalo što se ne može opisati riječima što sam doživljela ovih  prekrasnih  pet dana. Jedan spokoj, blizine dragih ljudi uz molitve, druženja, razgledavanja Grada Sarajeva, meni dragog Međugorja, Grada  Dubrovnika te Gospina svetišta u Vepricu. Ovo  putovanje ću  dugo nositi u srcu. Bilo  je to nezaboravnih  pet  dana  punih radosti molitve i smijeha. Lijepo je biti dio ovog društva.