Andrea Belić: Hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba s invaliditetom Škabrnja – Međugorje – Sinj
Objavljeno: 16. 10 2018.
Zaklada „Čujem, vjerujem, vidim je pod vodstvom upravitelja Mirka Hrkač organizirala hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba i studenata s invaliditetom u pratnji volontera u periodu od 6. do 8.10.2018. godine u Škabrnju, Međugorje i Sinj.
U subotu 6. listopada 2018., ujutro oko 6 sati iz Zagreba, s Trga Stjepana Radića krenula je družina mladih osoba i studenata s invaliditetom i njihovih pomagača – asistenata – volontera na hodočašće i edukativno putovanje.
Naše hodočašće i edukativno putovanje započelo je uz molitvu za sretno putovanje, za našeg vozača Ivana, za sve sudionike putovanja te za one koji nisu na ovaj put mogli ići s nama. Uputili smo molitvu i za bolesnog prijatelja Matiju koji se bori s teškom bolešću. Mirko nam je zaželio svima sretan put, malo se našalio rekavši laku noć do odmorišta Macole.
Napuštali smo Zagreb u buđenju lijepog sunčanog dana koji se nazirao kroz maglu. Putem su se izmjenjivali djelomično tračak sunca pa oblaćić boje proljetnog plavetnila prekriveni sivim jesenjskim teškim kišnim oblacima. Djelomično se vukla magla iz koje su virili zeleni brežuljci sa raspršenim krovovima i udoline prošarane ljepotom jesenjskih boja. Uz duhovnu glazbu dalo se dremuckati.
U Bosiljevu smo povećali družinu sa Unom, a u Gospiću sa Karlom tada smo svi bili na broju. Stigli smo do odmorišta Macola gdje su nas dočekale krupne kapi kiše. Napravili smo kratku pauzu te krenuli dalje.
Negdje poslije tunela Sveti Rok dočekalo nas je plavetnilo vedrog neba uz igru srebrenobjeličastih oblačića koje je vjetar milovao razdraganim zlatnim smiješkom sunca.
Oko 10 sati smo stigli u Škabrnju. Srdačno nas je dočekao načelnik općine Škabrnje, Nediljko Bubnjar i predsjednik Udruge branitelja Škabrnje. Ugostili su nas u svojem prostoru, ukratko nas upoznali o ratnim stradanjima koja su snašla Škabrnju tijekom Domovinskog rata i pričali o obnovi Škabrnje. Potom smo otišli zapaliti svijeće kod spomen-obilježja masovne grobnice. Vrijeme je brzo prošlo. Ulazak u bus put Međugorja. Domaćini su nas srdačno ispratili.
Nastavili smo put uz molitvu, krunicu i sedam Očenaša te zapjevali pjesmu „Kraljica mira“. Pratilo nas je sunce, sivi oblaci i mjestimična krupna kiša. Putem se veselo čavrljalo.
Uz izmjenu sivih kišnih oblaka, kiše i sunca zakoračili smo u našu susjednu državu Bosnu i Hercegovinu. Kako smo se približavali Međugorju zapjevali smo „Zdravo Marijo“ u znak pozdrava našoj dragoj Gospi.
U Međugorje smo stigli u 16 sati, smjestili smo se u hotel „Leone“. Okupili smo se u 17 sati na krunici, a u 18 sati bila je Sveta misa. Zahvaljujući lijepom vremenu molitva krunice i Sveta misa održana je na otvorenom na vanjskom oltaru na raznim jezicima. Na Svetoj misi propovijed je bila o bračnim zavjetima i o tome kako može pobijediti samo istinska ljubav
između žene i muškarca u teškim situacijama. Pri kraju Svete mise počele su nas tjerati krupne kapi kiše s vjetrom tako da smo brzim korakom požurili do hotela „Leone“. Iza večere smo planirali ići na klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, ali s obzirom na kišu nas par nehrabrih na četiri kotača smo ostali u hotelu. Nije nam preostalo ništa osim da se družimo ili da se povučemo u svoje sobe. Tako je prošao prvi dan našeg putovanja i druženja.
Nedjelja, 7. listopada. Svanuo je djelomično sunčan dan uz pokoji sivi kišni oblak. Iza doručka smo krenuli na Podbrdo na mjesto ukazanja. Pred Podbrdom su nas dočekali momci iz zajednice Cenacolo. Momci iz zajednice su nama u kolicima omogućili doći do Gospe hodajući po brdovitoj i teško prohodnoj kamenoj stazi noseći nas u stolicama koje su sami izradili.
Naš dragi Mirko započeo je molitvu po postajama, osjetilo se zajedništvo društva. U jednom trenutku se spustilo nekoliko kapi kiše kao da nas draga Gospa pozdravlja svojim suzama radnosnicama što smo je ponovno posjetili. Na licima dragih momaka iz zajednice Cenacolo vidio se vedri osmjeh odraz radosti i u očima kako i koliko su sretni što su nam omogućili dolazak dragoj Gospi. Dok smo gazili stazu sve više do Gospinog mjesta moleći se, zagrljaj sunca je sve više sijao i dragao nas povjetaracem, kao da nam Gospa zahvaljuje što smo je počastili svojom molitvom. U ovim posebnim i blaženim trenucima tišine vrlo je poseban osjećaj, osjećaj spokoja i mira – hrana za dušu. Došao je trenutak rastanka s mladićima koji je bio emotivan i srdačan. Poželjeli smo im svako dobro – neka ih draga Gospa čuva i neka hrabro ustraju na svojoj životnoj stazi da izađu na pravi put.
Pri povratku iz Podbrda otišli smo u posjet zajednici Cenacolo gdje se nalaze bivši ovisnici. Srdačno su nas pozdravili momci Josip i Veno, kao i jedan fratar. Pogledali smo prvo film o osnivanju zajednice koju je osnovala časna sestra Elvira koju zovu majkom. Poslije filma momci su nam ispričali svoja svjedočanstva – kako su krenuli krivim putem živeći raskošan život bez emocija. S vremenom su počeli bivati svjesniji da nema ništa bez ljubavi u srcu. Pričali su o tome da koliko je važno živjeti u istinskoj vjeri. Danas znaju da male stvari čine sreću, zadovoljstvo i donose spokoj i mir. Na ovom susretu bilo je puno mladih. Jedna časna sestra karmelićanka se odvažila za kraj susreta sve nas pozdraviti pjesmom i plesom koji je odzvanjao dvoranom.
Kiša nas je potjerala da se što prije ukrcamo u bus. Zahvaljujući našim dragima momcima s poteškoćama sluha, kao i ostatak muške ekipe, volonterima i volonterkama koji su svesrdno pomagali, u kratkom vremenu svi smo se smjestili u bus.
Vratili smo se u hotel „Leona“ na ručak, iza ručka je slijedilo slobodno vrijeme. U 17 sati smo se okupili na krunicu, a u 18 sati bila je Sveta misa. U međuvremenu kiša je stala. Sveta misa se održala u crkvi Sv. Jakova i u žutoj dvorani pored crkve.
Slijedila je večera te slobodno vrijeme, neki su otišli u noćnu šetnju, a neki se družili po sobama do sitnih kasnih sati. Uz ove lijepe bogate trenutke približio se kraj drugog dana našeg lijepog druženja koje će ostati lijepo sjećanje.
Ponedjeljak, 8. listopada. Probudili smo se u osvitu djelomično sunčanog dana. Doručak, stavljanje stvari u bus te odlazak na Sv. Misu u crkvu. Bilo je Evanđelje po Ivanu, a propovijed je naglasila nužnost ljubavi prema drugima. Po povratku s mise, pored crkve, kod kipa, napravili smo zajedničku fotografiju.
Potom smo se uputili do busa i utrpali se. Srdačno su nas ispratili domaćini hotela „Leone“. Međugorje smo napustili oko 9 sati, u znak zahvalnosti za lijep boravak i primljene milosti, zapjevali smo Gospa, „Majko hvala Ti“. Ostavljali smo Međugorje u snježno bijelim valovitim pjenušavim oblačcima iz kojih je izviralo plavetnilo proljetno-jesenjeg neba. Bilo je zanimljivo promatrati te čarobne trenutke neba i zrcalo jesenskih šarenih boja što je poklanjalo božanstvenu sliku prirode.
Brzo smo prošli granice. Čavrljalo se putem, gazili smo kilometre uz duhovnu i zabavnu glazbu sve do Sinja. Mogla se čuti po koja pošalica od našeg Mirka i vozača Ivana. Sunce nam se na široko smijalo iako sa jedne strane su nas pratili sivi kišni oblaci. Kako smo se približavali Sinju sivi kišni oblaci su ostajali iza nas.
Stigli smo u Sinj oko 11.30 sati, iskrcali se iz busa pokraj hotela „Alkar“ te krenuli prema Muzeju „Alkar“ koji je nedavno otvorio svoja vrata.
Kustos muzeja „Alkar“ srdačno nas je dočekao. Nažalost, muzej nije u potpunosti prilagođen za osobe u kolicima, no naša momčad je to riješila u trenu. Jedino je naš Karlo ostao zakinut da vidi ljepotu baštine.
U dvorani za produkcije pogledali smo film o povijesti Grada Sinja i o nastanku Sinjske alke te krenuli u razgledavanje muzeja. Postava izložbe savršeno dočarava priču o Sinjskoj alci, voštane figure vojnika na konjima u pripremi viteške igre alke. Izložba vodi kroz postav eksponata alkarske nošnje, opreme, dokumentacije i pisanih tragova o prošlosti ove viteške igre. Momci obučeni u lijepe odore koje se ističu bojom ukrasa i kroja te ih nadopunjava bogato i raznoliko oružje koje daje još svečaniji ton povorci i u natjecanju. Brzo je vrijeme prošlo razgledavajući zanimljivosti muzeja.
Slijedio je ručak u hotelu „Alkar“. Za vrijeme ručka spustio se pljusak kao da nas draga Gospa časti sa kišom pa suncem da možemo ići dalje po programu što je bilo zacrtano. Poslije ručka smo imali razgledavanja znamenitosti Grada Sinja, ispred hotela nas je dočekala turistička vodička Antonela.
Započeli smo razgledavanje glavnom ulicom Sinja u kojoj je nekada živio sinjski nogometaš Gaja Laberija, nastavili smo ulicom koja vodi do prve Franjevačke klasične gimnazije koja je jedna od najstarijih srednjoškolskih obrazovnih ustanova u Dalmaciji i prva u Dalmaciji s hrvatskim nastavnim jezikom. Korak po korak stigli smo do trga gdje se nalazi Alkarsko Društvo, ponešto smo saznali o njima kao i o sinjskoj tvrđi koja ponosno stoji na vrhu iznad Sinja. Tu nas je ulovila lagana krupna kiša pa smo morali pružiti brži korak do sljedećeg stajališta, na sreću kiša je kratko trajala.
To je bio Franjevački samostan koji je u sklopu crkve – Svetišta Gospe Sinjske u kojoj se nalazi čudesna slika s likom Gospe Sinjske. Prošetali smo klaustorom koji vodi do sporednog ulaza Svetišta. Vodička nam je ispričala o čudesnoj slici s likom Gospe Sinjske i spomenula svece koje se nalaze u Svetištu – Nikolu Tavelić, Antun Padovanski i Franjo Asiški. Tko je htio mogao je proći oko oltara sa slikom Gospe sinjske klečeći obići oltar
Naša šetnja sa vodičkom je završila na trgu Pljaci. Preostalo nam je slobodnog vremena, pola sata koje smo iskoristili za kavu…
Ukrcali smo se u bus, Sinj smo napustili u suncu moleći krunicu radosnih otajstava. Poslije krunice Danijela iz Dubrave nas je počastila sa svojim lijepim glasom u par pjesama. Putem nas je pratilo sunce, kišni oblaci, djelomično lagana kiša te u jednom trenu stvorila se prekrasna duga koja je očarala svojom božanstvenom pojavom te dopunila ljepotu jesenskih čarolija boja što su zračile svojom ljepotom. Prekrasna duga s tonovima crvene, žute, ljubičaste i zelene nas je još dugo pratila, a u međuvremenu na drugoj strani se rađao lijepi suton s rozim, crvenim, žutim i bakrenim crvenkastim svijetlosnim tračcima sunca.
Slijedio je kviz znanja koji je vodila Dora, a Dario je imao zadatak pratiti tko se prvi prijavio. Vođenje kviza bilo je zabavno. Nakon igre, podijeljene su nagrade – svi su dobili nagradu knjigu „Sretan Princ“ pa smo svi bili sretni prinčevi i princeze. Još nekoliko kilometara nas dijelilo do slijedeće stanice gdje smo počeli smanjivati družinu pa smo izmolili još jednu krunicu u znak zahvalnosti za ove lijepe trenutke provedene u zajedništvu. Ponovili smo i nakanu za teško bolesnog Matiju.
Stigli smo u Gospić gdje smo napravili kratku pauzu, obavili smo večeru lunch paket što su nam spremili iz hotela „Leona“. Ostavili smo našeg Karla u njegovom Gospiću te nastavili put našeg Zagreba.
Nastavak puta je protjekao uz čavrljanje sa zabavnom i duhovnom glazbom. Sve više smo smanjivali družinu, Marin nas je napustio uŽutoj lokvi, Anita u Vrboskom, Danijela i Jurijana u Karlovcu.
Kako smo se približavali Zagrebu Mirko je zahvalio Udruzi Job na suradnji bez koje ne bi bilo moguće ostvariti ovakva putovanja, hvala posebno našem velečasnom Dragutinu od milja zvan Dragec koji se založio za nabavu prilagođenih autobusa za osobe s invaliditetom. Hvala svima volonterima, pomagačima i svima dragim ljudima, donatorima koji podupiru rad Zaklade na bilo koji način. Neka im bude višestruko uzvraćeno.
Obratio se naš vozač Ivan s par riječi kako mu je bilo lijepo s nama te se ispričao ako nije nešto valjalo s njegove strane. Za kraj putovanja smo izmolili Oče naš.
Kroz djelomičnu maglu oko 22.30 sati polako se družina smanjila u studenskom kompleksu na Savi napustile su nas Marijana, Dora i Una, rastanci su bili srdačni sa željom da se opet sretnemmo. Glavni iskrcaj iz busa je bio mjesto polaska Trg Stjepana Radića, rastanak je bio emotivan sa željom i sa nadom do novoog susreta.
Našoj dragoj Majci hvala da je Mirko uspješno organizirao ovo edukativno putovanje i hodočašće. Neka mu draga Majka, Sveti Otac i dragi Isus podare dobro zdravlje i puno snage za daljni rad i zajednička hodočašća i edukativna putovanja.