Andrea Belić: Hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba s invaliditetom Međugorje – Mostar – Split

Objavljeno: 18. 10 2019.

Zaklada „Čujem, vjerujem, vidim, pod vodstvom upravitelja Mirka Hrkač, organizirala je hodočašće i edukativno putovanje mladih osoba i studenata s invaliditetom od  5. do 8. listopada 2019., u Međugorje, Mostar i Split.

U subotu 5. listopada 2019., ujutro oko 5:30, iz Zagreba, s Trga Stjepana Radića krenula je družina mladih osoba i studenata s invaliditetom i njihovih asistenata/volontera na hodočašće  i  edukativno putovanje.

Naše hodočašće i edukativno putovanje započelo je uz molitvu za sretno putovanje, za našeg vozača Ivana, za sve sudionike putovanja i za one koji nisu na ovaj put mogli ići s nama. Mirko nam je zaželio svima sretan put.

Zagreb smo napustili još pod noćnim svjetlima mraka. Putem se počelo razvedravati, pratila nas je djelomično magla iz koje su se probijali sivi kišni oblaci. Djelomična magla između brežuljka i udolina izgledala je kao more iz kojeg izviru otoci još uvijek obučeni u zelenom prošaranom ogrtaču koje se prelijevaju ljepotom niza bogatih jesenskih tonova.

Tu i tamo je škrapala kiša. Kod Gospića nam se pridružio naš Karlo i tada smo svi bili na broju. Čula se koja pošalica od našeg dragog Mirka. Stigli smo do odmorišta Macola gdje je isto škrapala kiša. Napravili smo kratku pauzu te krenuli dalje. Putem se čavrljalo te smo pogledali dokumentarni film o svjedočanstvu u Međugorju.

S kišnim oblacima i kišom zakoračili smo u našu susjednu državu, Bosnu i Hercegovinu, i s molitvom Oče naš. Kako smo se približavali Međugorju zapjevali smo „Zdravo Marijo“ i „Kraljice mira“  u  znak pozdrava našoj dragoj Gospi. Kiša se stišavala.

U 16 sati stigli smo u Međugorje,  smjestili smo se u hotel „Leone“.  Okupili smo se u 17 sati na krunici, a u 18 sati bila je Sveta misa. Zahvaljujući  prestanku kiše molitva krunice i Sveta misa održana je na otvorenom na vanjskom oltaru na raznim jezicima.

Naglasak Svete mise je bio kako treba biti čovjek vjere u svim životnim situacijama, a ne samo kad je čovjek na Svetoj misi. Kako se sve više približavao kraj postalo je sve hladnije tako da smo brzim korakom požurili do hotela „Leone“.

Poslije večere prisustvovali smo klanjanju Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu  na raznim jezicima. S obzirom da je bilo hladno, otišli smo u crkvu Svetog Jakova. Kao i uvijek, klanjanje poklanja poseban mir u srcu uz molitvu te tihe i nježne zvukove glazbe – neopisivo lijep osjećaj tišine. Uz ove lijepe i nježne trenutke približio se kraj prvog dana našeg putovanja i druženja.

Nedjelja, 6. listopada. Svanuo je sunčan dan. Iza doručka smo krenuli na Podbrdo na mjesto ukazanja; tu smo izmolili krunicu dok smo čekali momke iz zajednice Cenacolo. Među momcima iz Cenacola su bili i momci iz zajednice Marijine ruke. Momci iz Cenacola su izradili noseće stolice tako da osobe u kolicima mogu doći do mjesta ukazanja drage Gospe hodajući po brdovitoj i teško prohodnoj kamenoj stazi.

S hladnim povjetarcem sunčani zagrljaj nas je grijao dok smo prolazili stazu do mjesta Gospinog  ukazanja moleći se. Zlaćane zrake sunca su nas obasjale kako smo se sve više približivali,  kao da nam Gospa  zahvaljuje na molitvama što smo je posjetili i počastili svojim molitvama. U ovim posebnim i blaženim trenucima tišine poseban neopisiv je osjećaj  spokoja, mira i hrane za dušu.

Došao je rastanak s mladićima koji je bio srdačan, poželjeli smo im svako dobro. Ispratili su nas sa osmijehom na licima. Neka ih draga Gospa čuva i velika im hvala što su nam omogućili doći do Gospe, neka ustraju na svom životnom putu.

Po povratku s Podbrda imali smo ručak i slobodno vrijeme. U 17 sati smo se okupili na krunici, a u 18 sati je bila Sveta misa. Zahvaljujući lijepom vremenu molitva krunice i Sveta misa održane su na otvorenom na vanjskom oltaru. Sveta misa se slavila na raznim jezicima. Propovijed je govorila o ljubavi, ta čarobna riječ ljubav trebala bi biti veoma snažna u svakodnevnom životu. Poštovati i ljubiti svoga bližnjega bez obzira na njegove mane i sposobnosti, širiti ljubav kao što je to Isus činio.

Slijedila je večera i slobodno vrijeme, neki su još ostali u noćnoj šetnji, a neki su otišli družiti se po sobama do sitnih kasnih sati. Tako je prošao drugi dan našeg lijepog druženja uz našu dragu Gospu.

Ponedjeljak, 7. listopada. Svanuo je sunčan dan. Iza doručka smo se zaputili za Mostar. Ukrcali smo se u bus, pomolili smo se. Nastavilo se uz čavrljanje, Danijela je zapjevala, začula se tamburica našeg Matka, pjevušilo se iako su nas pratili veliki zavoji i pogled na provaliju, to jest na udoline okovane s kamenim brdima. Brzo je prošao ovaj zavijugani i raspjevani put.

Iskrcali smo se, pružili smo korak do crkve Sv. Petra i Pavla gdje smo napravili zajedničku fotografiju, tu nas je dočekao fra Danko Perutina. Srdačno nas je pozdravio te nas uveo u crkvu. Ispričao nam sve o povijesti crkve. Bilo je zanimljivo slušati, ispričao nam je na šaljiv način. Crkvom upravljaju franjevci. Crkva je rimokatolička, sa samostanom u Mostaru, ima najviši zvonik u Bosni i Hercegovini – 107 metara. Uvjeti za izgradnju ove crkve stvorili su se tek slabljenjem osmanske moći, popuštanjem stege i reformama Osmanskog Carstva. U par riječi nam je ispričao kakav je suživot u Mostaru s drugim nacijama. Rastali smo se s molitvom.

Potom smo nastavili šetnju za Stari grad do Starog mosta. Ulazak u Stari grad. Ulica je popločena krupnijim i sitnim kamenom, bilo je prilično teško za gume naših auta – kolica, ali uz pomoć naših dragih asistenata koji su svesrdno pomagali uspjeli smo uživati u šetnji po kaldrmi, doći blizu do Starog mosta sa kojeg se skače. Pogled na Stari most i na jedan dio Mostara gdje se vide još mostovi je lijep. Nisu prestajali raditi fotići i mobiteli. Pružila nam se prilika da vidimo skakača. Bilo je vremena za popiti kavu uz neki kolač. Trenuci šetnje po kaldrmi su proletjeli kao sekunda. Slijedio je ručak u restoranu Callelraga te povratak za Međugorje.       

Putem se čavrljalo, pjevušilo se, čula se Matkova tamburica, Danijelin lijepi glas. Bilo je lijepo promatrati krajolike iako je na nekim dijelovima zastrašujući pogled na pomisao ne bi bilo lijepo skočiti sa takve visine. Približavali smo se Međugorju pomolili smo se i zapjevali „Došli smo ti, majko draga“.

U 17 sati smo se okupili na krunici koja je bila posvećena Kraljici svete krunice, jer se taj dan slavio njezin blagdan, a u 18 sati bila je Sveta misa. S obzirom na lijepo vrijeme Sveta misa je održana na otvorenom na vanjskom oltaru na raznim jezicima. Evanđelje je bilo po Sv. Luki, a propovijed je bila o hrabroj majci s puno djece. Koliko i kako je važno imati snagu i hrabrost u srcu posebno žena – majka. Tijekom krunice je počeo puhati hladan vjetar, a do kraja Svete mise sve je više puhalo. Tako da smo brzim korakom požurili do hotela „Leone“. Slijedila je večera. Planirali smo ići na križni put kod crkve, ali zbog vjetra smo odustali pa smo se družili u hotelu. U nepovrat nam je proletio i treći dan našeg lijepog druženja.

Utorak, 8. listopada. Svanuo je još jedan lijepi sunčani dan. Spremanje stvari za bus te  doručak i odlazak na Sv. misu u crkvu sv. Jakova. Bilo je Evanđelje po sv. Luki, propovijed je govorila o Sv. Franji kako je činio dobro kamo da je god išao.

Poslije Svete mise smo se uputili do busa i utrpali se. Međugorje smo napustili u zlatnom sunčevom zagrljaju oko 8.30 sati. U znak zahvalnosti za lijep boravak i primljene milosti, pomolili smo se i zapjevali smo Gospa majka moja. „Majko hvala Ti“. Bilo je lijepo promatrati taj zlatni sunčev osmijeh kako grli ogrtač jesenskih boja sa zelenim tračcima još u ljetnim tonovima.

Prilično brzo smo prošli granice. Pjevušilo, čavrljalo se, pjesme su se mogle naručiti po željama duhovne i zabavne glazbe. Uz te glazbene trenutke gazili smo kilometre sve do Splita. Sunce nam se razdragano smijalo bez ijednog sivog oblačića. Pred Splitom smo otpjevali našu himnu povodom Dana neovisnosti.

Stigli smo u Split oko 11 sati, iskrcali se iz busa u centru Splita gdje nas je dočekala turistička vodička Iva. Započeli smo razgledavanje grada na rivi sa zanimljivom pričom. Vodička Iva nas je provela kroz Dioklecijanove podrume uz jako zanimljive priče o Dioklecijanovoj palači. Palača je jedan od najbolje sačuvanih spomenika rimskoga graditeljstva na čitavome svijetu. Tko je Dioklecijan i kakvu moć je imao što se još i do danas poštuje.

Iz Dioklecijanovih podruma došli smo na Voćni trg gdje se nalazi spomenik Marka Marulića koji je otac hrvatske književnosti. Splićani kažu da je Voćni trg najljepši u gradu, tu je nekad bila bučna i živopisna tržnica na kojoj su žene iz okolnih sela prodavale voće. Na susjednom trgu, zapadno od Voćnog, prodavalo se povrće.

S Voćnog trga stigli smo na trg Peristil gdje smo imali priliku vidjeti kako su se u tadašnjem vremenu mačevali. Pričice o znamenitostima bilo ih je zanimljivo slušati kao i o Željeznim, Srebrenim i Zlatnim vratima.

Nakon priče o Zlatnim vratima došli smo do mjesta gdje je smješten spomenik Grgura Ninskoga. Saznali smo kako je Split dobio spomenik Grgura Ninskoga. Napravili smo zajedničku fotografiju te smo se pozdravili sa vodičkom Ivom.

Slijedilo je vrijeme za ručak, dobili smo bonove za ručak. U trenu smo se raspršili da iskoristimo svaku sekundu, jer je polazak za Zagreb bio uskoro. Napravili smo neki brzinski fotosession uz more, i za čas je došlo vrijeme za ukrcaj u bus.

U 14.30 sati smo krenuli iz Splita. Split smo napustili u sunčevom sjaju, koji se ogledao u   moru, prekrasna idila u listopadu za oči. Putem se dremuckalo, a onda se oglasio Mirko da slijedi kviz što ga je vodio poseban trio – Danijela, Ljubica i Tomislav. Tomislav je imao zadatak pratiti tko se prvi prijavio, Ljubica je zapisivala punte…. Vođenje kviza bilo je zabavno. Nakon igre, podijeljene su nagrade – svi su dobili nagradu. Iza zabavnog kviza se nastavilo čavrljati uz zabavnu i duhovnu glazbu. Kako smo se približavali Gospiću gdje smo ostavili našeg Karla, pomolili smo se za njega i za sve nas. Nastavili smo put.

Za nekih pola sata smo napravili kratku pauzu na odmaralištu Ličko Lešće te krenuli dalje. U busu smo dobili lunch paket što su nam spremili u hotelu „Leone“. Ljubicina mama nam je poslala slatke i slane  kolače.

Utonuli smo u lijep zalazak sunca. Nastavak puta je protekao uz čavrljanje sa zabavnom i duhovnom glazbom.

Kako smo se približavali Zagrebu izmolili smo sedam Očenaša  u znak zahvalnosti za ove lijepe trenutke provedene u zajedništvu. Mirko se zahvalio svima koji su doprinijeli ovom putovanju i hodočašću. Hvala svima volonterima, pomagačima i svima dragim ljudima, donatorima koji podupiru rad Zaklade na bilo koji način.

Oko 20.30. sati sretno smo stigli, iskrcaj iz busa bio je ispred Vatroslava Lisinskog. Pod zvjezdanim nebom rastanak bio je srdačan sa željom i sa nadom do novog susreta.

Hvala našoj dragoj Majci da je uspješno organizirano ovo edukativno putovanje i hodočašće. Neka svima koji su sudjelovali u organizaciji, draga Majka, Sveti Otac i dragi Isus podare svako dobro  i svoj blagoslov!

Andrea Belić