Anotacija
Britansko-turska spisateljica, aktivistica, zagovarateljica ženskih prava, sveučilišna profesorica, ovjenčana brojnim nagradama, u ovom nadahnutom i angažiranom eseju progovara o suvremenom svijetu koji karakteriziraju brojne podjele, nepravde i patnje, uz to još i dodatno produbljene pandemijskom krizom. Polazeći od sebe i svog odrastanja u multikulturalnim sredinama, govori o nužnoj potrebi slušanja i uvažavanja drugog i različitog od nas samih. Mrežna povezanost i opća dostupnost te prekomjernost informacija (kao i dezinformacija) nažalost nisu ostvarile proklamiranu jednakost i demokratizaciju svijeta, već su pospješile razočaranost, zbunjenost, tjeskobu, ljutnju i apatiju s kojom se danas suočava svaki pojedinac. Kako bismo pomogli da ovaj svijet postane pravednije mjesto za život, moramo stjecati ne samo informacije, znanja, nego "mudrost, koja spaja um i srce, aktivira emocionalnu inteligenciju, proširuje empatiju. Za to su nam potrebne priče i pripovijedanje." U tom smislu autorica poantira: "Moramo nastojati postati intelektualni nomadi, nastaviti kretati se, nastaviti učiti, odolijevati zatvaranju u kulturni ili mentalni geto bilo koje vrste i provoditi više vremena ne u odabranim centrima, nego na marginama, jer one su mjesto s kojeg uvijek dolazi prava promjena." (KGZ)
